iz serije priča na temu psiholoških, obrambenih mehanizama. part 7. SAMO MI (KONFLUENCIJA)

znam,

vrijeme je da se maknem s pozornice.

da se povučem u utrobu kazališta,

u tišinu.

da izađem iz uloge glumice.

da izađem iz sebe,

koja se jedino u glumačkom davanju i primanju osjeća živom.

koja bez vas ne postoji.

bez vas, publike.

bez vas, koji joj omogućujete da barem na neko vrijeme ne mora glumiti da ne glumi.

koji joj omogućujete da postane mi.

da.

mi.

nitko od nas pojma nema kako se živi.

kako se nosi, podnosi

križ naš svagdašnji.

a slama nas, baca nas na koljena,

paralizira nas,

zabija svoje oštro iverje očekivanja i moranja u naše nemoćno tkivo.

u naše umorno tkivo egzistencijalne samoće.

i zato trebamo jedni druge.

zato trebamo ovo kazalište, ovo naše posljednje utočište.

zatvorenu, crnu kutiju u kojoj barem na nekoliko sati možemo odložiti svoje križeve i od njih sagraditi pozornicu.

pozornicu na kojoj ćemo se igrati da znamo.

kako se živi...

kako se osjeća...

kako se to jasno i glasno govori svoje `NE` i svoja `DA`!

pozornicu koja ne postoji bez svoga gledališta.

gledališta koje,

tek kada je puno,

daje snagu svojoj glumici,

daje dozvolu svojoj glumici da postane jedna od njih.

da se raspline u najmoćniju verziju nas.

i zato...

zato,

dok mi oduševljeno plješčete...

samo sam zrcalo...

zrcalo koje reflektira svakoga od vas.

i zato...

i ja plješčem vama...

i zato...

ja plješčem nama.