"Don`t grow up. It`s a trap." FROOOM filmska škola, 20. - 24. 2. 2023. OŠ Ivan Merz, početna grupa

Prošlo je osam, a možda i više godina, a još uvijek pamtim taj intenzivan smrad strunjača, natopljenih znojem tko zna koliko generacija. Gledali smo filmove na velikom platnu dolje u podrumu u malenoj sportskoj dvorani osnovne škole Ivan Merz. Bilo je mračno, zagušljivo i klaustrofobično. Bilo je jako puno djece i teško je bilo pohvatati svu tu silnu energiju. Bilo mi je prvi puta da ću raditi kao voditelj na Frooomu, filmskim radionicama za djecu i mlade. Bio sam zbunjen i nesiguran, pojma nemajući koja je točno moja uloga i što bi trebala raditi osoba koja je u ulozi psihološkog supporta u početnoj grupi na Frooomu.

(Iskrin crtež)

Kada smo ovog ponedjeljka ujutro Bešo i ja unosili opremu u, od ove školske godine obnovljenu školu, preplavio me snažan miris novog. Nisam vjerovao da ću ovo doživjeti nakon što je potres rasturio zgradu škole. Koliko sam sam puta prošao pokraj škole s nostalgijom i sjetom. Neraskidivo mi je to bilo povezano s onim davnim predpotresnim i predepidemijskim danima dok smo radili Frooom upravo u ovoj školi. Nisam vjerovao da će je ikada obnoviti. Preskupo je. Zgrada je stara i trebalo bi uložiti duplo više novca da se takvu staru zgradu učini sigurnom. Vjerojatno bi je lakše bilo srušiti i sagraditi novu.

A opet, 20.2.2023. ušli smo u obnovljenu školsku zgradu, kako bi započeli još jedan petodnevni Frooom.

Svijet se poprilično promijenio u tih 8 godina. Ako postoji nešto što je ostalo gotovo isto, moja su zbunjenost i nesigurnost koja je točno moja uloga i što bi trebala raditi osoba koja je u ulozi psihološkog supporta u početnoj grupi na Frooomu.

Uz veliku razliku da više nisam opterećen tom zbunjenošću i nesigurnošću. I ma koliko to možda na prvu zvučalo čudno, danas upravo tu nesigurnost i zbunjenost vidim kao najsnažniji pedagoški potencijal u radu s djecom. Jer danas znam da je sve ono najvažnije i najmoćnije na Frooomu oku nevidljivo i umu neshvatljivo.

Kako zadnjih 12 godina radim psihoterapiju jedan na jedan (tek ponekad mi dolaze parovi), svaki rad s grupom u meni budi pažnju i interes jer sam svjestan da grupa donosi potpuno nove, meni nesvjesne, odnosne slojeve.

Grupu doživljavam kao jedan, nesvjesni, neuhvatljivi, živi organizam. I kao što svako dijete koje ulazi u uvodni krug prvi dan, nesvjesno upisuje u taj krug jako puno očekivanja, potreba i emocija, koje većinu mi drugi nećemo imati priliku upoznati, isto tako i mi voditelji unosimo svoje nesvjesne i često neartikulirane energije i emocije. Kada se to sve, kroz nekoliko uvodnih sati na neki svoj unikatan i nespoznatljiv način poveže, započinje život grupe.

Na ovom mjestu pomišljam kako bi bilo korisno za grupnu dinamiku u uvodni krug staviti jednu stolicu viška koja bi predstavljala grupu, kako bismo joj se, s vremena na vrijeme, iz dana u dan mogli vraćati i svi zajedno iznova postavljati pitanje što naša grupa treba od nas i što mi trebamo od nje.

Svjestan sam pri tom da za nekoga tko gleda sa strane ili izvana naša grupna dinamika može izgledati naoko obično, površno, ponekad dosadno, ponekad zabavno, često promašeno, neinspirativno, izgubljeno, bez vodstva. No kada si iznutra, priča ima potpuno drugačije obrise i ponekad su upravo energetske pauze i raspadi sistema jednako važni kao i najnadahnutiji trenuci. Jer, nema živog bića bez uspona i padova, bez ugode i neugode, bez radosti i sreće, ljubavi i nade, kao i frustracije, beznađa i očaja.

Ono što je ključ funkcionalnosti grupe, nakon što voditelji kao iskusniji i odrasliji preuzmu odgovornost za odnose i atmosferu grupe, povjerenje je u proces i napuštanje imperativne iluzije kako bi nešto trebalo biti. Postoji struktura, postoji plan, jasno razrađen kurikulum, i upravo kada se isti ozbiljno shvati, otvara se prozor da se oko njega i s njim igra, u skladu s potrebama grupe. Jer svakom jasnom i rigidnom vizijom ubija se energija grupe, ubija se snaga spontanosti i ljubav prema kreativnoj igri.

Gotovo sva djeca to znaju sama po sebi. Na nama odraslima je da se dozvolimo da nas na to putovanje uzmu sa sobom. Što sam stariji, sve sam uvjereniji da to nije nešto što se može na silu naučiti, već nešto čemu se izabireš otvoriti ili ne. U slučaju Luce i Ivora, nemam sumnje da su se prepustili dječjoj vodi tekućici da nas vodi gdje hoće. I dok Luce tek površno poznajem od prije kao jednu od glumica u predstavi Expozicija, imam osjećaj da sam i nju i Ivora, kojega sam u ponedjeljak prvi puta vidio, kroz ovih 5 dana imao prilike, upravo kroz kotao grupne energije, intenzivnije i osobnije upoznati. I baš mi je fora da znam toliko malo o njihovim životima, a opet, nekako kroz ovih 5 frooomovskih dana, imam osjećaj neke suptilne i nježne nijanse povezanosti s oboje.

I nema tu ništa pretenciozno, važno, veliko, osobno, ni moćno. Baš kao niti s djecom. A opet, i njih sam dvoje, kao i svih ostalih devetero djece, podjednako u više navrata doživio kao prošireni dio sebe. I neka je trajalo samo 5 dana, i neka ću vjerojatno već sa sljedećom grupom imena i lica ove ekipe gurnuti u pozadinu svoje memorije. Ostat će dojam. Dugo nisam sreo mladog muškarca poput Ivora koji na tako suptilan, autentičan i nježan način zna s djecom. Bio je gušt promatrati ga i detektirati sve te malene odnosne minijature kojima je poštovao i zasluživao dječju pažnju. Fascinantno mi je osvijestiti da smo dobar dio frooomovskog kurikuluma nominalno po planu i programu preskočili, a opet, na jedan potpuno spontan način, Ivor je sve te teme ubacio i adresirao, kada se pojavila prilika tijekom snimanja filma s djecom. S druge strane je bila Luce, koja je, iako kao i Ivor u svojim frooomovskim, voditeljskim počecima, s lakoćom iskoristila svoju glumačku i osobnu snagu i zalijepila na sebe dječje povjerenje. Luce, koja će se, zajedno s djecom u trenutku napete radnje u filmu, strastveno i dječje iskreno uhvatiti za glavu i u potpunosti emocionalno proživjeti trenutak.

U takvoj voditeljskoj atmosferi sve se činilo nekako lako.

Moje je bilo da pazim da se vatra grupe ne ugasi, da opuštam i popuštam pritisak, da potičem na igru i da budem što je više nevidljiv, kako bi djeca dobila priliku da iskoriste prvi plan na način na koji to njima treba.

A djeca? Što reći o tih osebujnih, živih, kreativnih i slobodnih 9 učiteljica i učitelja? O onima starijima koji su brzo našli načina da otvore prostor za kreativnost. Onima mlađima koji su se iz početnog straha i stida otvorili grupi i pustili svoj predivan zaigrani potencijal da stvara. Sve njihove lekcije su životne, za razliku od često ozbiljnih i mrtvih lekcija nas odraslih. Njihove su lekcije o slobodi, uzbuđenju, igri, iskrenosti, strasti i ljubavi.

Na nama je da, pa makar i unutar tih 5 dana, uvjerimo sami sebe da još ima nade za nas i da ne dopustimo da, ako je već vanjski svijet nepovratno prodan ekranima, brzoj potrošnji i kratkotrajnoj ugodi, onaj unutrašnji, naš zajednički, frooomovski svijet, nikada ne prestane teći i ići kamo želi i može.

(Iskrin crtež)

U slučaju ove početne radionice, u zimu 2023., osjećam mir i zadovoljstvo proživljenim i postignutim.

Hvala vam Luce i Ivore na tome. Hvala vam Maira, Leona, Tonka, Iskra, Marine, Jakove, Lave, Tome i Mea.

Već danas, s distancom od dva dana, frooomovstavština polagano se transformira u energiju koja pripada prošlosti. No ostaje dojam. Dojam lakoće. Ostaje sjećanje na živi i slobodni organizam grupe, koji smo ovih 5 zabavnih dana zajedno živjeli. Na kraju krajeva, ostaje osebujan i kreativan film, u kojemu grupni duh nastavlja svoj život. Film kao spomenik prijateljstvu, zajedništvu, povjerenju, igri i povratku Froooma u OŠ Ivan Merz. Što čovjeku više treba.