ritmovi

Kada bi se samo riječima moglo opisati iskustvo koje sam proživio sinoć na plesu 5 ritmova. Kada bi postojao snimač raspoloženja, mentalnih i emocionalnih stanja kroz koja sam prošao unutar tih oko dva sata plesa. Kada bi postojao aparat koji može izmjeriti količinu tjelesne ukočenosti na početku, tijekom i nakon plesa. Ili onaj koji mjeri razinu straha i frustracije ranjenog ega.

Kada bi samo mogao vjerodostojno prenijeti proces, tjelesni proces, terapijski proces, proces povratka doma, ka sebi, ka svom ranjenom, zanemarenom i ušutkanom tijelu. Tijelo koje sve ove godine strpljivo čeka da joj se vratim. Da. Njoj. Sviđa mi se metaforičko tumačenje tijela kao ženskog principa. Jungijanska psihoanalitičarka Marion Woodman napominje da su riječi maternica, mater i materija istog podrijetla i da predstavljaju ženski princip. Čuvši to, brzinski sam pomislio kako je moje postojanje klasični patrijarhalni brak između uma i tijela. U braku u kojemu je muškarčeva prva i zadnja.

A malo mi je već dopizdio taj patrijarhat. I ako već ne mogu puno napraviti na utjecaj istog u vanjskom svijetu (iako svaki dan s raznoraznim predivnim ženama i muškarcima vodim tu borbu), barem u ovom mojem imam šansu isplesati sva ta ukalupljena mačistička sranja.

Ja nisam plesač i nikada neću biti. To ne znači da ne mogu plesati. Nisam ni pisac i nikada neću biti. To ne znači da ne guštam u svakodnevnom pisanju i tako preko 23 godine.

Što me stoga koči da se još jednom zaigram pisanja dojma o sinoćnjem plesu?

PRVI RITAM: TEČNI RITAM

Ulazim u prostor. Velika dvorana Češkog doma. Bos sam. Ne mogu zamisliti da plešem u bilo čemu na nogama. Ma koliko do sada eventualnih žuljeva baštinio. Mora biti direktan kontakt. Obožavam tu bosonogost. Za pultom je Thierry. U sobi puno novih lica. Tek poneko prepoznajem. Nema Borisa, tog dobrodušnog diva koji mi je svojom spontanošću i slobodom pomagao da se i ja oslobodim.

Stvarno?!? Zar stvarno opet moramo prolaziti kroz ovo? Nikada ti nećeš naučiti. Pa dobro, pizda mu materina, jesi li se ti ikada pogledao u ogledalo? Kada ćeš si više pogledati u oči i u tijelo i priznati si da takav trom, smotan i ukočen nikada nećeš moći plesati?! Možeš li si ti uopće zamisliti kakav prizor stvaraš? Kakvim te vide svi ti ljudi kada ti s tim mrtvim rukama, debelim stomakom, ukočenim ramenima i vratom kreneš mahati oko sebe?!?!? Zar ćeš mi stvarno prodavati da te nije sram? Samo zamisliti da gledaš njihovim očima i reci mi da te nije sram.

Zar stvarno misliš da je nekome od ovih ljudi tu stalo do mene?

Nije stvar je li im stalo. Stvar je da nakaradno izgledaš. Ukočen si, smotan i potpuno izvan ritma. Karikatura si. Ukočena karikatura s višom kilograma. I još kronično izvan kondicije. A za ovaj ples kondicija je potrebna.

Nemam se potrebu raspravljati s tobom. Došao sam plesati. Došao sam istražiti svoju trenutnu ukočenost. Nisam došao postići estetski dojam. Nisam došao pokretom stvoriti ljepotu i sklad. Došao sam plesati ples koji jesam u ovom trenutku.

Ples koji jesi u ovom trenutku?!? Ha ha ha ha. Kakav trash kič. Jadan si, eto što si u ovom trenutku. Daj se, dok još nije počelo, bolje okreni i odi doma da se ne sramotiš.

Ne. Došao sam plesati. Došao sam isplesati pritisak tvoje čizme posramljivanja i moranja.

Nema šanse da me ovaj puta savladaš. Dosta mi je više toga. Ovaj puta ja pobjeđujem. Danas nemaš šanse.

Sorry buraz. Nisam se došao boriti danas. Došao sam plesati i ti tu u stvari ništa ne možeš.

Ne, ne i ne!!! nećeš, ne dam, ne može! Ako tebi već nije stalo do tvog ugleda, meni je.

Ugleda?!? Što je to? Vidim da imaš jako visoko mišljenje o sebi. Daj se opusti. Ništa se opasno i strašno ne događa. Nismo prvi puta ovdje. Dobro znaš što se događa i što će se dogoditi. I nema razloga za strah. Kužim, neugodno ti je. I to je u redu… vrijeme je da mi povjeruješ. Da pustiš da ja malo vodim.

Ali kako da ti pustim, kada…

Vrijeme je da počneš učiti surađivati.

Želim surađivati, ali…

Suradnji prethodi povjerenje…

Tečni ritam je ritam zagrijavanja, ulaska. I ovaj puta najteži mi je od svih pet ritmova. Jer je prijelaz, jer je borba. Mučnina koja dolazi iz ukočenosti tijela, srama i zabrane da se pustim. Kamen, bol, grimasa, frustracija. Svaki je puta isto, svaki je puta drugačije. Opušteniji sam ušao u prostor pa jasnije mogu prepoznati intenzitet ukočenosti. Ne valja ovo kako živim. Veza između tijela i uma mi je oštećena i ograničena. Iako, kao netko tko se bavi gestalt terapijom, svaki dan što svjesno što nesvjesno, učim kako ponovno uspostaviti vezu, tek tijekom tečnog ritma osvještavam koliko je tu smeća na putu. Koliko društvenih normi i imperativa. Tijelo ne zna lagati. Sada ga slušam i jasno osvještavam koliko sam daleko kada nisam unutra, u plesu. Zijevam. Opuštam se. Dolazim. Polako dolazim, no dolazim. Grč se s vremenom smanjuje pa se vraća. Puca me kriza. Ne. ovo je glupo. Ovo je jako glupo. Smotan sam. Nefleksibilan. Previše ukočen…

Sjeti se…

povjerenje…

povjerenje u proces.

A ples je najdojmljiviji način kako to možeš naučiti.

Thierry nas vodi, izgovara riječi taman koliko je potrebno da nas usmjeri, da nas podsjeti, da nas pozove tijelima, u tijela, tijelom.

Atmosfera na početku trula je i uspavana.

Pa nećemo valjda danas kolektivno zarđati i propasti pod teretom trulih i ukočenih umova? Gledam oko sebe i sve je to jako ukočeno i sporo. Thierry je temeljit i produžuje tečni ritam. Pušta nas da, svatko u svojem ritmu, dođemo u kontakt.

Gdje si?

Tu.

Gdje tu?

U ukočenosti vrata. Mlohavoj ruci. Uvučenim ramenima. U tabanima koji se stidljivo pokreću. Ljuljam se. Polako. Jako polako.

Nema žurbe. Ništa krivo ne radiš. Ništa krivo ne možeš…

Ali…

Tu sam. Nema potrebe za žurbom. Nigdje ne trebamo stići. Ništa ne možemo postići. Nismo tu da se opustimo. Da isplešemo stres, strahove i blokade. Tu smo jer jesmo. Da jesmo ono što jesmo. Točno ono što jesmo ovdje i sada. Da plešemo našu mentalnu i tjelesnu sadašnjost. Da se igramo života. Da se igramo straha, nemoći, frustracije i srama.

Tu smo da plešemo. A plesati, to je tako duboko živjeti.

Teško mi je, jako mi je teško prihvatiti da sve ovo nema nekog dubljeg smisla, neki cilj…

O kako ne bi imalo. Gdje ćeš većeg smisla od osjećaja da si živ… da tečeš… da jesi… da ne moraš…

Ali pogledaj, svi su danas nešto jako ukočeni i potisnuti. Možda bolje da…

Sjeti se, povjerenje.

DRUGI RITAM: STACCATO

Thierry nas poziva da izaberemo drugu osobu za ples. Jer, govori nam, staccato je ritam partnerstva. Glazba nudi svoje zavoje, iščašene pokrete i nešto više živosti. Prilazi mi simpatična cura. Unutra sam, no nikada mi nije ugodno kada je u paru. Ako do sada i nisam bio u ičijem fokusu, sada je zadatak da budem.

Imam poriv da nešto kažem. Glazba je na sreću dovoljno glasna pa se riječ koju ispuštam ne čuje.

Hej, mislim da mi je upravo postalo iskustveno jasno u ovom tvojem pokušaju da prebaciš na riječi…

Da?

Bježiš u riječi iz straha, srama i ranjivosti. Bježiš u riječi jer tamo imaš barem iluziju kontrole. Riječima možeš stvoriti barem malo

bolji dojam o sebi.

Čovječe, pa daj me pogledaj kako izgledam. Tko bi mi ovakvom ikada htio pokloniti ikakvu pažnju?!

Hej… ništa se strašno ne događa. Ne postoji opasnost. Ovdje te nitko neće ismijavati. Ovdje te nitko neće ocjenjivati ili te provlačiti kroz filter bilo kakve vrijednosti. U redu je. Pusti mene da vodim.

Priča se razvija. Smješkam se. Osvještavam da ništa ne moram i ne mogu. Samo jesam. Samo plešem. Tijelo zna ono što ja ne znam. Tijelo pleše ono što u ovom trenutku hoće i želi. Thierry u pozadini spominje lijek. Što je naš lijek danas?

Nakon nekoliko minuta Thierry nas poziva da se pozdravimo i nađemo novu osobu. Iznenada nalazim se u paru s muškarcem.

Kaj sad, kaj sad?!?!?

Predivno i opušteno ništa.

Ali… ovo je tako weird… ovo je tako pederski neprihvatljivo…

Ovo je tako prirodno i divno. Pravo mjesto i za tebe i za mene.

I baš je gušt i vrlo brzo postaje tako slobodno i opušteno.

TREĆI RITAM: KAOS

Približava se vrhunac vala. Vrijeme je za puštanje s lanca. Vrijeme je za gubitak kontrole. I tu se pojavljuje, izranja iz rulje, ona. Thierry nam je pripremio odličan uvod i kada dolazi kaos unutra smo. No dok smo mi unutra, ona je svugdje. Ona leti okolo, divlja, vrišti pokrete, teče poput najsnažnijeg slapa u svim smjerovima, a opet skladno. Ne sjećam se kada sam vidio nekoga tko je toliko slobodan. Strašno moćno iskustvo. Kaos u svojoj srži. Ne radi se ovdje o estetici koja se može naučiti. Radi se o stupnju oslobođenosti, o potpunom prepuštanju tijelu da ide kamo želi i treba. To me iskustvo potiče da istražim dalje. Da odem tamo gdje nikada nisam. Da radim pokrete koje nikada nisam. Da vidim što ima tamo, gdje je glupo, sramotno…

Tamo gdje je slobodno…

Thierry nam pušta intenzivne i ritmične bubnjeve koji nas nose, čiste, prazne i pune istovremeno. Trans je tako tjelesan i svjestan, tako emotivan i moćan.

Osjetim, znam, mogu, jesam.

Ona trči po sobi i sve nas svojom čarolijom gura još malo dalje od granice. Dobar kaos, ne mogu se žaliti.

Bubnjevi se stišavaju i znam što slijedi. Sada će, samo što nije, lirski ritam. Nedavno sam došao do zaključka da sam ja od svih ritmova najviše lirski ritam. Vjerojatno neka solidno potisnuta verzija, no i dalje lirski.

No Thierry ima drugačiji plan. Traži nas da se opet uparimo.

Počinje poznata, super poznata pjesma. Znam taj glas. Kraljica je umrla i zaslužuje hommage. Zašto ne i od nas jedan oproštajni ples. „Proud Mary“ i Tina Turner. Ljuljamo se jedni oko drugih i prije nego pjesma eksplodira, Thierry nas poziva da se spojimo iz para u četvorke, kako bismo mogli stvoriti dojmljivu eksploziju ritma, strasti, života i ljubavi. I bi tako.

Ljuljamo se u četvero i nestrpljivo iščekujemo onaj dio pjesme kada bubanj i saksofon eksplodiraju i pjesmu i nas i Češki dom i osmjehe na našim licima. Sve one zaostale brane od ukočenih ramena, vratova i mišića kapitulirale su i sada smo svi slobodni, veseli i živi.

Predivno kolektivno iskustvo.

To je to. Nismo niti znali da nam je trebalo i ovo iskustvo.

ČETVRTI RITAM: LIRSKI RITAM

Na prijelazu iz kaosa u lirski, nakon kraljice Tine, Thierry pušta pjesmu od Mumfords & Sons. Pjesma „The Cave“. Lijep hommage svim tim danas napuštenim kavezima uma. Veselim se i radosno skačem na sredini prostora jer volim njihov zarazni ritam.

Sve nakon toga završno je poglavlje slavlja života, prisutnosti, slobode i mira.

Lirski ritam za mene je ritam nježnosti, ljubavi i sklada. Nakon kaosa i svega što mu je prethodilo, lirski mi je ritam uglavnom lagan jer kada stignemo do njega, tijelo je slobodno i s lakoćom radi svoje. Tako je i sada.

PETI RITAM: DUBOKA TIŠINA

Muzika se stišava i preostaje još samo završno poglavlje odavanja poštovanja ovom predivnom i tako moćnom procesu. Spuštam se na pod. Dlanove i stopala okrećem prema podu i imam snažan osjećaj uštekanosti u tlo ispod sebe. Osjetim vibraciju koja dolazi od muzike. Osjetim kako se vibracija muzike spaja s vibracijom moga tijela.

Osjetim, znam, jesam.

Svaki je udah tako jasan, jednostavan i nepretenciozan.

Muzika prestaje, a mi ležimo i dišemo, znamo, jesmo.

Sasvim običan četvrtak. Sasvim običan život. Sasvim, sasvim običan ples. Sasvim, sasvim, sasvim običan ja.

I tu ništa više nije potrebno.