U utrobi spomenika Vojina Bakića na Petrovoj gori

S one druge, unutrašnje strane destrukture. Među polomljenim kostima, natečenim fasadama, natučenim armaturama.

Jako, jako puno neartikulirane osamljenoće i ostavljenosti. Egzistencijal nemoći. Tiha jeza odustalosti.

Hodajući mramornim stepenicama skulpture, preplavio me strah. Nije to bio strah od urušavanja zgrade-spomenika, već strah od urastanja u to zaleđeno, mrtvo, betonsko tijelo. Strah da ću se, ako dovoljno dugo ostanem, preduboko prepoznati.

Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna Vojina Bakića probudio je u meni autentičnu i duboku bol poistovjećivanja. Nigdje tako jasno nisam mogao suosjećati banijsku sudbinu. Baniju, koja je zaboravljena, potisnuta, ostavljena i odbačena. Baniju, koja je postala sjena ostatka Hrvatske, sjena Zagreba, potisnuta trauma, trinaesto prase, neželjeno dijete-teret iz prošlog braka.

Hodajući rasturenom i uništenom unutrašnjošću Vojinova spomenika, učinilo mi se na trenutak da sam našao svoje mjesto. Odjednom, mislim da sam shvatio. Nisam ja došao „pomoći“ Baniji i njenim stanovnicima; došao sam da Banija pomogne meni.

Došao sam da pronađem Baniju u sebi. Ono odbačeno, neartikulirano, duboko. A nigdje svoju Baniju nisam tako jasno i direktno mogao osjetiti kao u unutrašnjosti spomenika na Petrovoj gori.

Nigdje se tako jasno nisam mogao podsjetiti koje je moje poslanje.

Moja je borba u svojoj srži antifašistička, a fašizam protiv kojeg se borim istočni je fašizam svih fašizama.

Fašizam protiv kojeg se borim pedagoški je fašizam.

Fašizam ideje kakav netko treba biti da bi vrijedio.

Fašizam zapovijedi kako se, kada i koliko smije osjećati.

Fašizam ismijavanja nečije pogreške.

Fašizam rigidnosti koja ne trpi bilo kakvu spontanost i slobodu izražavanja.

Fašizam rata protiv svoje prirode.

Fašizam manipulacije strahom i kaznom.

Fašizam moranja.

Fašizam isticanja razlika.

Fašizam predrasude.

Fašizam mržnje prema nepoznatom i drugačijem.

Fašizam ideje da mogu i moram sam.

Fašizam mržnje prema svojoj drugačijosti.

Fašizam srama zbog onoga što duboko u sebi znam da jesam.

Fašizam traumatiziranog, ranjenog, napuštenog, crnog srca, koje, u strahu da ne bi preživjelo suočavanje sa svojom traumom, nastavlja traumatizirati one oko i ispod sebe.

Vojinov spomenik probudio je u meni autentičnu bol prepoznavanja moje egzistencijalne Banije. Moje odbačenosti, drugačijosti, ranjenosti, moga srama.

A ma koliko napušten i devastiran Vojinov spomenik ustanku naroda Banije i Korduna bio, njegova unutrašnja i vanjska ljepota fasciniraju. Njegova duboka tišina koja priča o borbi protiv fašizma, odjekuje unutrašnjošću i vanjštinom.

Odjekuje o pobjedi koja danas više nije dovoljna.

Jer, fašizam naš današnji, upakiran je u bezbroj slojeva jeftine i lako dostupne ugode.

Današnji fašizam ubija obećanjem sreće, radošću, kratkotrajnom ekstazom. Ubija seksualiziranom reklamom, šljaštavim predmetom i oduševljavajućim, lažnim obećanjima raja na zemlji.

Danas fašizam više ne treba podjelu na naše i njihove. Danas, radikalno osuđeni na individualizam, posao obavljamo sami.

Vojinov spomenik pružio mi je priliku da metaforički uđem u svoje zanemareno tijelo. U srce svoga straha od ranjivosti i nježnosti. U mozak dubinskog nepovjerenja prema drugima. U poderanu kožu straha od bliskosti. U slomljene noge i zavezane ruke mojeg, na silu zaustavljenog, procesa odrastanja.

U epicentar moga straha od smrti, unutar kojega glavnu riječ ima onaj još dublji i poražavajućiji, strah da ću u trenutku smrti shvatiti da nisam niti živio.

U sjenu svoje Banije, koja strpljivo čeka da joj se uzemljen i autentičan vratim.

U točku svijesti da borbe i pobjede više nisu dovoljne. Borbe i pobjede odvajaju na naše i njihove i čine bijednima.

A Banija treba ja kojemu nije neugodno u okruženju svoga mi.

Banija treba prihvaćanje i ljubav.

Banija treba širom otvoreno uho srca.

Banija me,

kada se zbroji ono najbitnije,

uči da zavolim onog izgubljenog i zanijekanog fašista u sebi, čije izdvojeno, osamljeno i izgubljeno, crno srce vrišti našu zajedničku traumu odbacivanja,

ponavljanu generacijama i generacijama prije mene.