KONCERT KVARTETA PORTABLE INFINITY, 14. Zg JAZZ FESTIVAL, mali Lisinski, 20.11.2023. jazzstronomy

Obožavam igru s riječima `jazz` i `jaz`. Za mene je upravo jazz jedan od najdojmljivijih izričaja koji mogu premostiti jaz.

Kada sam smišljao kako ću nazvati svoj psihoterapijski obrt, riječ Susreti mi je prva došla. Nešto tako malo, obično, a potencijalno duboko, moćno i sveprožimajuće. Izraz koji koriste i KUD-ovi i motoristi i pjesnici i planinari.

Motivacija mi je nesvjesno proizašla iz tzv. gestalt-terapijske odnosne „molitve“ koja kaže:

„ja sam ja, a ti si ti.

ja nisam tu da ispunim tvoja očekivanja

i ti nisi tu da ispuniš moja.

ako se sretnemo, super,

ako ne, jebiga.“

No nije mi bilo dovoljno da nazovem obrt samo „Susreti“, ma koliko tu riječ neusporedivo više volio od riječi psihoterapija, a posebno od riječi savjetovanje.

Trebala mi je cijela rečenica.

Nisam je dugo tražio:

SUSRETI, gestalt-terapijski jazz između „ja“ i „ti“

Da. To je bilo to.

Kao što je i sinoćnji koncert u malom Lisinskom bio TO.

Ili da se možda još malo poigram i napišem da je, za potrebe štovatelja azijske mudrosti, bio TAO?

Od svih 7 dosadašnjih koncerata (moj konačni rezultat je 6 (propustio sam funk koncert Ide Nielsen)), upravo sam se na ovaj jučerašnji od početka najviše nabrijavao i od njega najviše očekivao. Okej, apsolutno nisam očekivao da će za mene koncert Cyrille i Mathisa biti duhovno iskustvo, dok sam od Rachel Z, Lakecie i Donnyja očekivao visoke standarde i oni su to i ispunili. The Baylor Project, ma koliko se o moćnim muzičarima radilo, ipak su me malo izbili svojim kršćanstvom. Jebiga, ne mogu se više praviti i glumiti toleranciju tamo gdje mi nije potrebna. A u jazz katedralama duha stvarno nema mjesta prenemaganju. Dao sam im šansu, drago mi je da sam bio na tom koncertu, no nije do kraja upalilo za mene. Možda, da nije bila takva konkurencija unutar programa 14. Zagreb Jazz festivala, vjerojatno bi mi i taj koncert puno više kotirao na iskustvenoj ljestvici.

I onda dođe i taj posljednji koncert, a ja dođem umoran i s mišlju da mi je drago da je posljednji.

Kako jako volim neprežaljeni Esbjorn Svennson Trio te njihove svojevrsne nasljednike Rymden (nesretno stradalog Esbjorna zamijenio je Bugge Wesseltoft uz istu ritam sekciju), slušati uživo bubnjara oba trija Magnusa Öströma za mene je bila ogromna privilegija i nešto što se ne propušta. A što reći o basistu Scottu Colleyu, kojega je Dražen prije koncerta nazvao jednim od tri najbolja kontrabasista na svijetu trenutno. Ili o pijanistu Jacobu Karlzonu i saksofonistu Benjaminu Koppelu, koji su, ako se zbroje svi albumi na kojima su svirali s gore spomenutom dvojicom, sudjelovali na preko 200 albuma!

Na moju ogromnu sreću, jednostavno se radilo o presnažnim i dojmljivim personama da bi moj kronični umor imao ikakve šanse (ovo mi je bio četvrti koncert u 5 dana, a u međuvremenu sam dan prije koncerta nedjelju proveo radeći na izvedbi cjelodnevne predstave Ex-Pozicija).

Slika koja mi se pojavila bila je da je ovaj koncert bio neka vrsta stvaranja svemira.

Grmjelo je, rokalo, melodiziralo, šaputalo, klizilo, bacalo se na glavu, kidalo, gradilo. Definitivno stvaralački proces.

Nekoliko vanjskih osmjeha i tko zna koliko unutrašnjih. Da, da… to je taj osjećaj doma!!!

Ili, kad je već party igranja riječima, da još malo istočnjački prezačinim, osjećaj OM-a.

Gestalt terapija svoju snagu crpi iz zen buddhističkog koncepta „ovdje i sada“. Isti je koncept i jedna od udarnih snaga jazza.

U svojoj knjizi „Mentalni uvid“ jako mi dragi interpersonalni neurobiolog, psihijatar i pedijatar Daniel J. Siegel u pokušaju da samom sebi i drugima objasni što bi to bilo mentalno blagostanje, važan komadić puzzle našao je u matematičkoj knjizi koja se bavi složenim sustavima. Sustav koji se kreće prema složenosti najstabilniji je i najprilagodljiviji, bio je jedan od zaključaka. Na jednoj strani ekstrema bila je krutost, a na drugoj kaos. Fasciniran idejom, Daniel je uzeo 886 stranica dugački Dijagnostički i statistički priručnik o mentalnim bolestima (DSM), nasumce otvarajući i provjeravajući razne simptome ili disfunkcije. Dogodilo se da, gdje god bi stavio prst, nailazio bi na primjer kaosa, krutosti ili jednoga i drugoga.

Kao zaključak mu se nametnuo da je mentalno blagostanje ustvari integracija i ono što se događa između ta dva polariteta.

Prikazao je to kao rijeku. S lijeve strane je obala krutosti, a s desne obala kaosa. Rijeka koja teče unutar korita je uvijek promjenjivi tok integracije i usklađenosti. Ako se približimo obali krutosti, osjećamo se zaglavljeno. Ako se pak približimo suprotnoj obali kaosa, život nam se čini nepredvidljiv i izvan našeg nadzora.

No kada se osjećamo dobro i ugodno, krećemo se vijugavim putem usklađenosti, integriranim protokom prilagodljivog sustava. Prepoznajemo poznato, no ne upadamo u njegovu zamku. Živimo na pragu nepoznatog i imamo hrabrosti krenuti u novo i neistraženo.

U prijevodu, živimo život upravo ovdje i sada, iz trenutka u trenutak, u protočnom putovanju između krutosti i kaosa.

Treba li boljih riječi od ovih da se pokuša približiti jazz stanje svijesti?

Vjerujem da onima, koji su sinoć sudjelovali na koncertnom spektaklu, ako ništa, barem nekoliko sljedećih dana neće trebati objašnjavati o čemu to priča Daniel Siegel, a što su tako vješto sinoć svirali Jacob, Benjamin, Scott i Magnus.

„Portable Infinity“ su nazvali ovu grupu. U travnju bi trebao izaći njihov prvi zajednički album, a ja ga stavljam na „jedva čekam“ listu.