veznik

Jedna riječ, tri slova. Nije čak niti prava riječ, već veznik.

Postoji li neko povjerenstvo kojemu se može podnijeti zahtjev za doživotnu zabranu neke riječi? Načula sam da se posljednjih godina puno prašine diglo oko upotrebe osobnih zamjenica. Mene muči samo taj jedan veznik.

Nakon traume koju mi je to troslovno, vezivno zlo nanijelo, smatram da imam sva prava zahtijevati fetvu.

Ili, ako već ne može u svim situacijama, da se barem striktno zabrani upotreba u bolničkim sobama.

Da se izgovaranje tog veznika na takvim mjestima zavede u kategoriju najosobnijih psovki i nepoštivanja osobnog prostora pacijenata.

Zar stvarno to nisi mogao osjetiti, doktore?! Da ga na tom fizički potpuno rasturenom, postporođajnom mjestu, ne mogu podnijeti. Da ga jednostavno ne smiješ koristiti.

A iskoristio si ga i njegovim oštrim, u otrove namočenim iglama, razderao moju, ionako porodom izmučenu utrobu.

Kako pobogu, doktore, možeš započeti sa `sve je u redu, odlično se razvija` i onda sve to poništiti s tim prokletim veznikom.

Ovdje se, doktore, radi o životu!

O njegovom, nepunih 48 sati, dugom životu.

Spominjao si šanse, nade, strpljivost i mogućnost. Nabrajao si raznorazne verbalne sedative, koji su imali funkciju da me omame, prije nego ga, taj prokleti veznik, još jednom upotrijebiš.

I upotrijebio si ga i drugi puta i ja sam znala da je sranje.

Tj., ironično, da je upravo sranje ono što nedostaje, ono što najočajničkije trebamo.

Otišao si i ostavio me samu s njim da 24 sata panično iz sekunde u sekundu uvlačim u svoje nosnice što je više moguće ustajalog, bolničkog zraka, u nadi da će se među spaljenim kisikom i traumatiziranim ugljičnim dioksidom naći barem u tragovima poneka njušna nota tog prodornog smrada.

Kada si došao drugi dan, nisi više koristio riječi nade. Maleni ne može kakati i operacija je postala pitanje života i smrti.

Trebalo mi je tri sekunde da preskočim distancu među nama i da te, kao osobu od najvećeg osobnog povjerenja, zatražim da me pogledaš u oči i obećaš da će sve biti u redu.

Spustio si pogled i promrmljao nešto u stilu da ćeš dati sve od sebe…

I onda si i treći puta upotrijebio tu riječ, kao da koristiš tajnu formulu iz prastare knjige crne magije. Jednu od onih najopasnijih, jednu od onih koje zakucavaju.

Djelovalo je. Zatvorila sam oči i umrla na mjestu. Tijelo je ostalo, srce je disalo, mozak je obavljao osnovne funkcije, da liči na život, no znala sam da me tu više nema.

Nisam ništa jela, nisam mogla piti. Hrana i voda trebaju živima. Imala sam neku minimalnu spoznaju da rade nešto s mojim tijelom. Pikali su ga, spajali ga na neke boce, pretpostavljam da je to bila infuzija, no nisam to bila ja. Bilo je to meso, kosti, voda, ništa osobno, ništa moje. Moje ja plafon je spriječio da se ne vrati u molekule nebeskih prostranstava.

Kada su malenog, rano ujutro, odgurali u kolicima u, kako su rekli, operacijsku salu, moje je tijelo mirno ležalo. Oči su bile otvorene, glava je nježno klimala na pitanje znam li što se događa. Čini mi se da je čak i lice složilo neku grimasu brige, da zadovolji scenarij. Obični refleksi, kažem ti. Ništa voljno ili svjesno.

Kada su ga vratili, moje je tijelo i dalje tiho ležalo. Došao je i doktor, no nije ga imao tko slušati. Gledala sam s vrha plafona bolničke sobe moje tijelo kako okreće glavu prema doktoru, kako se smješka, kako glumi nadu. Iskreno sam se u jednom trenu, gledajući iz ptičje perspektive, djelomično ograničena za kompletnu sliku, pitala zar ovaj doktor stvarno ne vidi, zar stvarno ne kuži da je ova tjelesna kuća prazna i napuštena.

Izašao je nakon nekoliko minuta i ostavio tijelo samo s dječakom koji se, s nepunih 5 dana života, vratio sa svoje prve, po život opasne operacije.

I znam da me je trebao, znam da je trebao svoju mamu; vjerojatno je nikada više nije trebao nego tada…

Nažalost, nije više bilo do mene. Nije se mene pitalo želim li se vratiti u svoje tijelo i biti mu utjeha, oslonac, cijeli svemir.

Naravno da sam htjela, sve bi dala, apsolutno sve, no jednostavno…

kada umreš…

Šćućurila sam se u kutu plafona, u nadi da je u moje tijelo ugrađeno sve što je potrebno da obavi posao.

Gledala sam ih i činilo se da moje tijelo zna što treba. Uostalom, sjetila sam se, ovo mu je druga trudnoća pa mora da je nešto ostalo u rutini refleksa i geste.

Gledala sam svoje tijelo kako poslušno slijedi upute medicinske sestre koja je, vidjevši da mame nema doma, preuzela ulogu one koja će donositi potrebne odluke. Tijelo je slušalo, kao što bi slušalo mene da sam mogla biti tamo.

Gore, na plafonu, stisnuta u kutu, nisam spavala. U ovom stanju, vrijeme nije postojalo. Gledala sam ih kako se bude i odlaze spavati i tako u ciklusima. Vani je svitalo osmo jutro njegovog života i, iako gore nisam mogla pojmiti vrijeme, znala sam da je svaka sljedeća sekunda u kojoj se nije pokakao, sve opasnija i opasnija. Nisam to osjetila, u ovom vantjelesnom iskustvu ništa nisam mogla osjetiti. A opet, svejedno sam znala. Moje je iscrpljeno tijelo spavalo, kada se maleni počeo meškoljiti. Umjesto očiju, tijelo je širom otvorilo nosnice.

Naglo se trgnuvši od uzbuđenja, toliko je duboko udahnulo da je i mene povuklo natrag u sebe.

Predivan smrad smeđeg zlata preplavio je sobu.

Sretan nam rođendan, šapnula sam mu u uho, kroz suze, gledajući u peleni najljepši prizor u životu.