NEZAVRŠENI KRUŽOK

Koja je to životinja? Jazavac? Lasica? Kuna zlatica (ili se po novom kaže euro zlatica?!)? Haluciniram li? Vraćao sam se oko pola 2 iz Krivog puta zelenim valom doma, a oko mene je s jedne strane ceste na drugu trčalo to neko maleno, divlje biće. Na sreću, pomislio sam, da prometa gotovo da i nema jer ovo je biće trčalo cik cak s jednog pločnika na drugi. Bilo je neke poetike u tom prizoru divlje životinje u gradu. Jer, u tom osamljeničkom hodanju doma, nisam znao kako se osjećam po pitanju iskustva od nekoliko sati ranije.

Ivar me prije par tjedana pozvao da sudjelujem na Kružoku, nekoj vrsti tribine koju organiziraju on i ekipa iz udruge i na koju dolazi hrpa mladih ljudi. Tema je ovaj puta bila self care. Počelo je projekcijom filma, pa se trebalo nastaviti razgovorom mene i Pauline na temu odnosa i potom tribina na zadanu temu.

Iako sam originalno pozvan da održim predavanje, osvijestio sam da ne želim držati predavanje. Ne volim monologe. Zamolio sam Paulinu da to pretvorimo u dijalog. Pristala je. Mislio sam joj napisati smjernice i pitanja, no odustao sam. Poslao sam kostur ideje, koji sam odlučio ne razrađivati i usustavljivati. Neka bude spontano, po duhu svetom. I ma koliko svjestan bio da takav pristup može biti opasan i pretjeran, odlučio sam ostati s njim. Neka ide priča kuda hoće. Imao sam jasnu ideju što želim podijeliti s tom mladom populacijom dvadesetplusgodišnjaka, no nisam bio i toliko siguran znam li to riječima prenijeti. Jer sve ono što sam htio poručiti iskustvena je kategorija, a ne verbalna. No to ne znači da i ne želim pokušati. Pričam tu priču o odnosima sebi i drugima godinama na terapiji. Pričam i nemam dojam da je uspijevam prenijeti. Priča koja je i mene dugo godina lomila. Koju su mi uživo i kroz knjige mnogi mudri ljudi godinama pričali. Nisam je razumio, no intuitivno sam je mogao osjetiti. Sve dok konačno nisam naučio da je niti ne mogu shvatiti već je moram doživjeti. I zato sam baš nju odlučio pokušati prenijeti. Jer mi se čini strašno važnom. Najvažnijom od svih. No kako to pretočiti u riječi? Kako pričati o nečemu neverbalnom riječima? Kako riječima predočiti spoznaju da postoji svijet iza riječi?

Što mi preostaje nego pokušati. Ako ništa, barem da bacim poneku udicu.

Kako se približavao dan nastupa pred 50-ak (a možda i više mladih ljudi), tako sam bivao sve mirniji i mirniji. Ujutro sam otišao na plac, skuhao ručak, pojeo isti, radio doma online terapiju, otišao raditi uživo i nakon posla krenuo prema Medici. Stavio sam si u slušalice album Kylea Shepherda „After the night, the Day Will Surely Come“. Album sačinjavaju dvije skladbe od dvadesetak minuta. Slušao sam nekoliko puta taj album i jako smo se našli. Kada sam naišao na njega, nisam dvojio odgovara li trenutku mojeg hodanja prema Medici i Kružoku. U potpunosti u tih otprilike kilometar hoda izlazim iz brige oko Kružoka. Samo hodam, slušam muziku i guštam u prisutnosti. Iako pojma nemam što će me tamo dočekati, potpuno sam u redu s tim. Oko 18 h je počela projekcija jugoslavenskog filma „Klakson“ iz 1965. godine. Film je to Vojislava Rakonjca za koji nikada nisam čuo. Svidjela mi se ideja da puste neki stari film i na taj način odaju hommage jugoslavenskoj kinematografiji. Nisam očekivao da će mi se film toliko svidjeti. Stvarno nisam. Kako mi je Ivar rekao da ga pogledam, kako bismo ga mogli koristiti u razgovoru, jako sam se ugodno iznenadio modernošću filma iz 1965. godine. Priča je to o grupi ljudi koja odlazi na odmor u hotel u šumi, u potrazi za bliskošću. Koju ne nalaze. Dalo bi se o ovom filmu pričati satima.

U prostoru gdje se gleda film i gdje se odvija cijeli Kružok, zadimljeno je i mračno. Osjetim svoj umor; ovo je doba dana kada nakon terapija odlazim u off mode. A sada trebam biti prisutan, koncizan i fokusiran. Ne trudim se, ne osjetim anksioznost ili strah. Uzbuđenje da, jer puno je ljudi, nikada ovo nisam radio, nikada nisam imao glavnu riječ pred ovoliko ljudi. Jesam držao seminare pred ljudima, no to je uglavnom bilo biflanje i polučitanje tuđih ideja. Ovdje je trebalo kreirati smislenu cjelinu.

Kao netko od 40 godina, okružen dvadesetogodišnjacima (sumnjam da je itko u prostoriji bio stariji od 30 godina), pomalo sam se osjećao kao glavni lik iz romana "Starac i more". Želim im nekako dati do znanja da sam u otvorenom moru uhvatio veliku ribu, no prilično sam siguran da će istu, kako je budem pokušavao dovući do kopna, napasti raznorazne gladne i divlje ribe racija i potrebe za mentalnom jasnoćom. Na koje ja, umoran, neću moći odgovoriti. A umor je bio sve dominantniji, a prostor sve zadimljeniji. Osvijestio sam koliko me dim umara, koliko mi troši energiju. Nisam se borio, nisam pokušavao promijeniti okolnosti. Prihvatio sam ih takve kakve jesu, sa svim za mene pripadajućim posljedicama. Svjestan sam da taj dim pripada njima i da im je potreban. Ta zamućenost polja stvara uvjete potrebne da bi igra skrivača sa samima sobom bila zabavnija, efikasnija i egzistencijalnija. Doza je to destrukcije koju, nakon 15 godina življenja u svijetu psihoterapije, ne trebam.

Tamo negdje iza 20 ha, sjedamo Paulina i ja naprijed. Zijevam. Jednom, dva puta, tri puta. Dopuštam svom tijelu da si uzme malo dodatnog zraka. Ne opterećujem se što će netko iz publike možda misliti o osobi koja sjedi na pozornici i otvoreno zijeva. Umoran sam, dodatno podražen uzbuđenjem. Neizvjesnošću što će sada biti. Na početku kraj mene sjede Ivar i Paulina. Ivar daje uvodnu riječ i potom odlazi kao bismo mi mogli početi. Krećem sa hinjenom ozbiljnošću da zapravo ne želim držati predavanje, nego da bi radije da netko iz publike dođe na pozornicu i da odradimo jedan terapijski susret. Kako bi konkretno vidjeli o čemu se tu radi. Tražim dobrovoljca. Ne traje dugo. Nasmijem se i kažem da šalim. Da bi to bila ozbiljna prostitucija terapijskog rada (iako kasnije saznajem da je bio jedan jako zanimljiv i otvoren mladić koji je bio spreman izaći i ući u ulogu klijenta pred svima; hm, e to bi bio pravi izazov, pred toliko publike (mislim, nije da nisam gledao raznorazne terapeute da rade neku vrstu pokazne terapije pred publikom, no to neće biti slučaj tijekom ove noći)). Krećemo. Koristim jako puno trash humora. Mikro provokacije. Radikalne rečenice, primjeri i priče koje imaju poriv da izazovu reakciju. Nisam u tom trenutku svjestan svoje ranjivosti jer se moram baviti pričanjem pred ljudima. Dok ovo pišem, ne dvojim da je gotovo sve što kažem definirano upravo tom ranjivošću.

Blebećem, osvještavam da ovaj improvizirani dio može otići u svim smjerovima. Znam da takva nestrukturiranost neke ljude živcira. No ne želim se držati okvira, u redu mi je da bude free jazz pristup. Da, ovako će biti intenzivnije, ranjivije, nejasnije, s više zbunjenosti i kasnijih pitanja wtf just happened. Neka bude. Vrijeme brzo prolazi i ma koliko se pokušavao držati originalne teme, po završetku imam osjećaj da smo se tek zagrijali. Da nismo niti počeli otvarati ono bitno. No show must go on i tu naša priča završava. Poneko pitanje iz publike, neki od njih su studenti psihologije i živciraju ih neki moji pomalo karikaturalno radikalizirani stavovi. Ma nisu to stavovi. Više su to provokacije. Poput rečenice da zen budisti smatraju da je naše ja iluzija. Ili da su riječi tek jako mali dio komunikacije. Da postoji svijet iza riječi. Da odnos baš tamo počinje. Da ne postoje pravila već da je situacija ta koja definira potrebe i adekvatnu reakciju. Da vjerujem u paradoks. Da ne vjerujem u rješenja. Svjestan sam koliko to mlatimudantski zvuči.

Dijelim i neke svoje ranjive priče. Došlo mi je, ne osjećam da se izlažem na način na koji ne mogu podnijeti. Iako, to je sklizak teren. Neka je. Improviziramo, istražujemo uživo. Prvi mi je put, skačem na glavu, dok padam, osvještavam da voda nije preduboka, a opet, dovoljno je duboka da se ne ozlijedim. I neka je skok smotan, oprezan i estetski potpuno neocjenjiv. Govor pred pedesetak i više ljudi oblik je transa. Stati ispred i pričati, dok te drugi slučaju. Dok mnogima ideš na živce. Jer, lakše je sjediti u publici nego li hodati arenom. Zanimljivo mi je iskustvo, zahvalan sam Ivaru da mi je isto priuštio. Privodimo priču kraju. Od onoga što sam htio podijeliti, jedva da sam se dotakao naslova. Tako mi se barem čini na kraju.

Starac sam čija se ribarska brodica približava kopnu. Od one ogromne ribe odnosa, koju sam nakon duge, višegodišnje borbe uspio uloviti, i nakon ulova je zavezao za svoju brodicu, kako bi je dovukao na obalu i podijelio je s drugima, ostale su tek kosti. Gladne ribe cinizma, sarkazma, kritike i omalovažavanja pojele su sve meso te odnosne ribetine. Kosti su sve što sam uspio donijeti na obalu. Hoće li te kosti barem nekome od prisutnih išta značiti? Hoće li iz verbalnog skeleta moje ribe uspjeti rekonstruirati barem naznake važnosti životne priče o odnosima?

Ne znam. I nije da išta u vezi toga mogu učiniti. Mogu tek konstatirati svoju ograničenost i svijest da je tako kako je.

Nemam osjećaj neuspjeha. Prihvaćam realnost u svim njezinim post manifestacijama. Sjedam iza i slušam Martina, Ivara i Paolinu kako drže tribinu na temu self carea. Raznorazni, inteligentni i kreativni mladi ljudi iz publike se uključuju i dijele svoje stavove i mišljenja. Ugodno mi je, ne osjećam da mi ovdje nije mjesto. Miran sam i guštam u njihovim raspravama. Drago mi je da postoji interes, da postoji fokus, svijest o potrebi, kako za kritikom sellhelp industrije, tako i za samosvijesti i učenjem kako se brinuti o sebi. Guštam gledajući Paolinu i Ivara kako se spontano i efikasno nose s teretom vođenja tribine. I Martin, kojega ne poznajem, koji sjedi s njima za stolom, kako razgovor prolazi, sve mi je draži. Osjetim iskrenost, autentičnost i kreativnost kod svih troje i to je sve što mi je potrebno. Pomalo osjećam i ponos zbog njih jer bez sumnje ih doživljavam svojima.

Po završetku tribine, oko nekoliko stolova se oformljuju manje grupe da raspravljaju o temama. Ne uključujem se, nemam potrebe. Umoran sam i potpuno sam u redu da tu i tamo s ponekim jedan na jedan kratko popričam.

Drago mi je sresti i još nekoliko njih koje su dolazile ili povremeno još uvijek dolaze k meni na terapiju. Na tom mjestu osvještavam koliko ih volim. Koliko sam sretan i zahvalan da sam imao čast barem epizodno biti dio njihove priče, njihovog života. Shvaćam koliko mi svi oni pomažu da se podsjetim zašto toliko volim psihoterapijski svijet. I mislim da na tom mjestu shvaćam što sam htio reći, a nisam dok sam u rukama imao mikrofon. Koja je razlika između psihoterapije dostojne pažnje, truda i novca s jedne strane i sellhelp industrije sreće (u koju uključujem i sve one psihoterapije koje se igraju nametanja istina koja uvijek vrijede) s druge. Psihoterapija koja potiče osobu da se probudi, da izađe iz raznoraznih halucinacija svoga i tuđih umova, kao i društvenih halucijancija i imperativa, psihoterapija je dostojna strasti, poštovanja i ljubavi. Sve ostale sedativ terapije, selfhelpove i ostale propovjedničke niše, koje dodatno omađijavaju klijente i uljuljkavaju ih u mekanu postelju iluzije, prezirem i spreman sam boriti se protiv takvih zloupotreba.

Imam li pravo vjerovati da ne pripadam ovoj drugoj sferi? Ne. Nemam potrebu upasti u taj isključivi ili-ili dualizam. Dovoljno mi je da sam svjestan kompleksnosti ovog dualizma. Stvar je učenja kroz svoju ranjivost i prihvaćanje grešaka. Zadatak je obraćati pažnju na semafor svog ego tripa i učiti koliko sam putem poena svoje bitnosti uspio izgubiti. To je za mene najdojmljiviji pokazatelj odrastanja: razbijanje iluzije o svojoj posebnosti i prihvaćanje onoga što jesam, i u smjeru potencijala, kao i u smjeru ograničenja.

A zato trebamo jedni druge.

Odlazim poslije s ekipom u Krivi put na pivo. Ne znam je li mi tu među njima mjesto, no svejedno idem, ma što moj umor i obaveze dan poslije tražili od mene. Previše sam umoran da bi se potrudio nivelirati razliku u godinama među nama. Kapacitet za bilo kakvu raspravu jako je blizu nuli. Tu i tamo pokušavam, no ne ide i ne mora da ide. Zato mogu slušati druge. Puno je tu stvarno zanimljivih mladih ljudi.

Kada osjetim da mi je dovoljno, odlazim pješice doma.

Hodam zelenim valom od Mimare prema Sheratonu u društvu na početku spomenute divlje životinje.

Na Spotifyu tražim muziku za ovu umornu šetnju do doma. Spotify mi šalje notifikaciju da je Arooj Aftab izdala novi album i to ni više ni manje nego s omiljenim mi jazz muzičarem Vijay Iyerom. „Love in Exile“ se zove album i savršeno ispunjava moje usamljeničko hodanje praznim, noćnima cestama Zagreba u pratnji divlje životinje. Povremeno mi opnu svijesti probijaju pitanja nabijena strahom jesam li pretjerao. Poneki mikro sram sumnje jesam li pričao pizdarije. Ranjivost na ovom umornom mjestu prisutna je i glasna. Osjećam se poput te divlje životinje u betonskom gradu, lagano izgubljen, sam i dezorijentiran. Arooj i Vijay, svojom muzikom koja stvara vibe arapske, jazz mistike, pune moje osjetilne receptore smirajem, unatoč zamućenom polju autorecenzije mojeg sudioništva na Kružoku.

Dolazim doma oko pola tri i rutinski lako i brzo tonem u san.

Budim se oko pola 8, umoran i mamuran. Popio sam samo jedno pivo noćas i znam da mamurluk nije posljedica istog. No je posljedica dima i neprospavanih sati u noći. Je posljedica intenzivnih emocija i izlaganja pred drugima. Volim ovu vrstu ranjivosti i polaganosti. A tu je i, osvještavam s radošću, album „Love in Exile“, koji će mi biti savršeno prikladna muzička kulisa za ovaj i ovakav post Kružok dan. Koji će mi pomoći da usporim i klizim kroz dan.

Prije nego će u 11 upravo Paolina doći prva na terapiju, osvještavam svoju ranjivost. U svijest mi dolazi zenbuddhistički simbol enso.

Desetke se godina vrtim oko tog simbola i od svih simbola koje sam do sada susreo, on je jedini koji mogu zamisliti da jednog dana istetoviram. Jer rezonira s mojim težnjama, potragama i potrebama. Najpribližnije označava moj smjer. Još samo da taj detalj nije na komercijalnoj top listi jedan od najčešćih simbola za tetoviranje. U supermarketu duhovnosti i new agea, enso vrišti iz izloga najpovršnije bestselling metaforike.

Svejedno, po tko zna koji puta odlazim proguglati koje je njegovo značenje.

„Enso je stanje uma.

To je točka savršene harmonije u kojoj su tijelo i um oslobođeni da bi mogli preokrenuti svoju unutarnju savršenost kroz gestu, pokret.“

Enso koji mene zanima nezavršeni je krug. Jer, onaj završeni simbol je savršenosti, dok je onaj nezavršeni hommage ljepoti nesavršenosti.

Hommage nesavršenosti? Točno su mi te riječi trebale. Nezavršeni, nesavršeni Kružok; da, točno tako bi opisao ono svoje iskustvo jučer. Stanje uma slobodno od potrebe da objasni, da bude u pravu, da se svidi, da oduševi, da postane nešto posebno, da ostavi trag. Igra, spontanost, free jazz, improvizacija, dopuštanje transa i ples.

U tom trenutku, mir je konačan i mogu se prepustiti gravitaciji svoje sadašnjosti da me uzemlji u trenutku. Ništa posebno, podsjećam se svoje životne mantre. Ne mogu i ne moram postati ništa posebno. A takav je bio i moj jučerašnji razgovor.

Čini se da mi je baš to i takvo iskustvo trebalo.

Navečer odlazim na koncert Afiona u Močvaru, nakon što sam sa sestrom popio tri craft pive u Gobletu. Umor je sada već dobio sasvim novo značenje, no kraj je radnog tjedna i dopuštam finim crafticama da me razliju i opuste. Lagan, sam, tečan, nazujan. Ništa ne moram. Odlazimo na koncert. Očekivanja su mi gotovo pa nikakva. Afion sam slušao prije skoro pa 20 godina, na počecima njihovih karijera. A sada slave 20 godina benda i imaju oproštajnu turneju. Tada su me oduševljavali svojim, meni bliskim čitanjem etno pjesama. Prvi album vjerojatno i danas znam skoro sve riječi na pamet; drugi nisam doživio, a treći sam jedva poslušao koji puta. U pripremi za koncert, pomislio sam da bi me mogli dotući pjesmama koje ne znam. Zbog toga sam očekivanja spustio vrlo blizu nuli. Na kraju krajeva, ako mi bude bez veze, uvijek mogu otići. Nije prvi puta da sam tijekom prve skladbe napustio koncert.

Srećem neke ljude iz prošlih života i dok opušteno pričam, koncert počinje. Peteročlana ekipa izlazi na stage i započinje prvu skladbu, i prije nego sam se stigao snaći i osvijestiti da je koncert počeo, snažni opijum etno muzike me od prve sekunde uvukao u sebe.

Ne znam više koliko je vremena prošlo prije nego je ljubavni vulkan etna eruptirao i preplavio me svojom lavom. Ne sjećam se kada sam zadnji puta na nekom koncertu doživio toliko ljubavi. Riječ afion na makedonski znači opijum ili mak.

A kako je to samo predivan opijum bio. Kako su se pjesma za pjesmom redale, u zraku su se osjetili radost i emocije. Lijepo je znati da postoje ovako jednostavni, osjećajni i protočni kanali konekcije s mojim etno korijenima. Niti na jednoj jedinoj pjesmi nisu mi izbili osigurači pažnje. Bio sam unutra cijeli koncert koji je za mene imao više od nekoliko snažnih vrhunaca.

Dok je Lidija pjevala, a Danijel, Nenad, Zvone i Aleksandar su je strastveno pratili na instrumentima, meni su se paralelno pred očima spontano pojavljivale razne osobe iz života, prema kojima sam u tom trenutku osjetio ljubav. Bilo je to tako moćno, čisto i jednostavno iskustvo. Nije bio euforični, već jedan uzemljeni, a opet tako emotivan i ljubavan trans svijesti o svim tim divnim ljudima koje sam u raznim pričama upoznavao i zavolio.

Sjetio sam se kako sam dan prije na Kružoku pričao o tramvaju. Priču o klijentici koja je osjetila prazninu u sebi, a na moje pitanje što bi bilo kada ne bi bilo te praznine već bi bilo nešto konkretno, ona je odgovorila da bi bio tramvaj. Iskoristio sam taj neočekivani odgovor i pretvorio ga u metaforu njezinog osobnog prostora. Tramvaj je postao sveti prostor u koji prima samo odabrane. Samo one na koje računa.

Pričao sam na Kružoku kako moj tramvaj ima dva vagona. U prvom su konkretni, stvarni ljudi, a u drugom svi oni pisci, filozofi, terapeuti, umjetnici i ostali koje sam upoznavao kroz njihova djela, ali ne i uživo).

I onda, tamo negdje na polovici koncerta Afiona, osvijestim da je moj tramvaj upravo dobio još jedan vagon. To je vagon u koji stavljam one ljude s kojima sam imao tu čast da se sretnemo tijekom terapijskog rada. Da se stvarno susretnemo.

Odnosno susretnemo.

Ono nešto.

O čemu sam pokušao govoriti na Kružoku. Ono nešto, osvijestio sam to tijekom ljubavnog koncertnog transa, o čemu ne moram govoriti onih nekoliko koji su bili na Kružoku, s kojima sam to tijekom naših terapijskih susreta zajedno doživio. A možda bismo to nešto, taj the susret, jednostavno mogli nazvati ljubav?

Ljubav koja nema nikakve veze s posesivnošću, marketingom i sellhelpom.

Ljubav koju sam, tijekom koncerta tako jasno i čisto mogao osjetiti prema Ivaru i Paolini, koji su mi ovo Nezavršeni Kružok iskustvo omogućili.