ŽIVOT UŽIVO. LADIN ŠESTI ROĐENDAN

Kontrola je iluzija. Tom rečenicom iznova i iznova započinjaše i završavaše većine mojih personalno-nesvjesnih projekata potrage za dubljim smislom. I svaki puta iznova podjednako je teško suočiti se i prihvatiti tu bolno oslobađajuću istinu. Ranjivost je glavna karakteristika naših života, a, kako je to moćno adresirala Brene Brown, ako nije neugodno, ne radi se o ranjivosti.

Jutro je poslije Ladinog rođendana na farmi Don Kihot i stan je u kaosu. Prizor je to koji doslovno oslikava cjelokupni proces u vezi proslave njenog 6. rođendana. Prizor je to pražnjenja nakon intenzivnog jučerašnjeg tempa.

Postoje ljudi koji sustavno organiziraju rođendane tjednima unaprijed. Imaju liste, jasno razrađene strategije, vizije i podijeljenu odgovornost. Mi nismo ti. Jer da jesmo, nikada nam ne bi palo na pamet da organiziramo dječji rođendan na otvorenom na farmi s konjima. Ako se vratimo u natrag, zadnja dva tjedna kiša je bila konstantna i obilata. A mi smo otprilike prije dva tjedna rezervirali termin u Don Kihotu. Stojki je susjeda rekla da nije dobra mama jer dva tjedna prije još nema rezerviran termin. Rekla je to, kao, u šali. Poruka je bila jasna.

Nismo brinuli. Kako smo dobili Inku s 23 godine i odgojili je u potpunosti sami, a onda iskustvo ponovili i s 35 godina s Ladom, naučili smo da ne možeš kontrolirati život. Naučili smo imati povjerenja. Najveća je to od svih životnih lekcija.

Povjerenje.

Pogledali smo ponude proslava rođendana po gradu i zaključili da želimo ponovno natrag na farmu Don Kihot, gdje je Lada i lani slavila. Bez obzira što je sve isto i malo je dislocirano, ideja je bila da želimo, ako već možemo, izbjeći zatvorene prostore. Neka barem na dva sata djeca budu u kontaktu sa životinjama i prirodom.

Rezervirali smo jučerašnji termin od 14 do 16. Vjerojatno je i dugotrajna kiša doprinijela da nije bilo problema sa slobodnim terminom. Jer tko u onakvim kišnim uvjetima rezervira termin na otvorenom na farmi uz šumu?

Uglavnom, kiša je danima padala i odlučila je prestati taman ove subote. Doduše, po noći s petka na subotu i dalje je padala pa je blato bilo očekivana kulisa.

Ideja je bila da bake iz Slavonije pomognu u vidu napravljene torte i hrane, no to je otpalo dan prije. Stojka je odlučila da će ona napraviti tort.

Postoje oni neki organizirani ljudi koji…

No ti organizirani ljudi ionako bi u našoj situaciji dva tjedna muku mučili oko pitanja hoće li biti kiše ili neće.

Kada dobiješ dijete s 23, naučiš da je briga gubljenje vremena.

U petak navečer, nemamo još ništa kupljeno za rođendan. Umorni smo, prazni od dugog, radnog vikenda. Osvještavamo da nije trenutak za raditi tortu ili kupovati stvari za rođendan. Ujutro ćemo.

I onda onako umorni, večer prije, dobivamo mail od voditeljice Don Kihota da je zbog kiše farma pod blatom pa preporuča da djeca ponesu rezervnu odjeću. Također, napominje, pristupna cesta do farme je raskopana pa nije sigurna koliko će, zbog blata, biti moguće autom prići blizu. S obzirom da nosimo piće, tortu i hranu, prilično nam je važno da dođemo do tamo jer od asfaltne ceste do farme ima barem kilometar. A ako će kilometar trebati nositi sve što nosimo…

Sutra ćemo se baviti s tom situacijom uživo.

Ujutro počinje utrka. Četiri dućana, jedna torta, jedno kupanje Lade, i naravno, vrijeme koje namjerno trči bržim tempom nego što mi možemo pratiti. Inka uskače i pomaže okupati Ladu i napraviti joj frizuru. Plan je bio da krenemo u 13 sati. Krenuli smo u 13:25. A treba nam barem pola sata do tamo. I još ta raskopana blatna cesta. Torta se nije uspjela stvrdnuti u frižideru pa je cijelim putem držim u rukama, a ona ima svoj personalni ples. Slojevi se lagano razdvajaju pa cijelim putem igram igru balansiranja torte u vožnji, dok kasnimo.

Teško mi pada kašnjenje pa mi treba podosta unutrašnjih procesa da tih sat vremena prije prihvatim situaciju. Okej. Kasnit ćemo na Ladin rođendan. Nećemo stići do 14 h i tu se više ništa ne može. Udah, izdah, prihvaćanje neugode, otpuštanje pritiska. Tako je, kako je. Još udaha i izdaha. Pa još. Trebat će zijevanje. Hajde da barem pokušamo tortu donijeti u jednom komadu. Um bi baš sada da prigovara, da se ljuti. Kuš. Udah, izdah.

Dok se vozimo prema Markovom polju, vrijeme je kada smo odavno trebali biti na farmi, a mi nemamo pojma hoćemo li moći prići autom do farme. Zamišljam scenu svih pozvanih kako nas čekaju, a mi ne možemo autom proći pa zadnjih 800 metara u rukama nosimo piće i hranu. Prestajem zamišljati tu scenu jer shvaćam da nikakve koristi od nje nemam. Ma proći ćemo već nekako. Sjeti se, povjerenje, sjeti se.

I kako to onda bude, kada kasniš na putu do tamo, 2 kilometra prije ciljane lokacije, u križanje nam ulete svatovi i zablokiraju prolaz. Frustracija, i novi nivo prihvaćanja povjerenja. Udah, izdah više nisu strategije na koje se na ovim mjestima možeš osloniti. Samo je beznađe i kaos. Kriza. Najveća danas. I taman kada je paničica trebala prerasti u paniku, prolazi i posljednji auto svatovske kolone. Na sreću je bilo samo 10-ak auta pa krećemo dalje. Nastavljamo i konačno stižemo do razrovane ceste. Na 800 metara smo od farme. Po putu nailazimo na poznatu ekipu djece i roditelja koja pješači prema farmi. Nestaje brige. Sunce koje grije cijelo prijepodne obavilo je posao i stvrdnulo blato. Ide to. Polako, uz puno slaloma oko izdignutih šahtova, no ide. Oko 14:05 smo konačno stigli. Prije nas su stigli samo Jura i njegov tata. U sljedećih 5 minuta stižu i svi ostali. Ekipa na farmi je jako opuštena i sve nekako teče spontano i bez puno napetosti. Ne opterećuju se našim kašnjenjem. Život u okruženju šume smireniji je. Nema onog gradskog pritiska koji smo donijeli sa sobom. Tišina bez buke grada uzima me. Udišem duboko i osjetim da sam ponovno uspostavio balans disanja. Ponovno sam našao svoj mir.

Vrlo brzo priča se razvija kako se već hoće razvijati. I nema tu ništa posebno i sve je onako kako je.

Djeca su razbacana u svim smjerovima i rade što im se već radi. 17 djece je taman, ni previše ni premalo. Neki jašu, neki su na trampolinu, neki trče okolo, neki su na igralištu. Mlada cura ih animira koliko i tko želi biti animiran. Sviđa mi se to. Nema drila, nema moranja. A farma je odlično mjesto da djeca budu slobodna. Blata ima tu i tamo. Gotovo da nije vrijedno pažnje.

Meni malo smeta sunce koje mi lupa u glavu, osjetim omamljenost, no ništa od toga nije pretjerano bitno. Small talk i puno dragih ljudi. Neke znam dugo, neke jedva poznajem, neke sam tek upoznao. Dva sata je malo vremena za druženje, no svejedno, nađe se tu i tamo usput poneka zajednička tema. I to je sve što je bitno.

Osvještavam kako je ovo generacija djece koja je proživjela koronu i kako nas je to iskustvo sve dosta udaljilo pa se kao roditelji nismo stigli detaljnije upoznati. S Inkom nije bio taj slučaj. S roditeljima iz vrtića smo se svakodnevno družili.

Stojka uspijeva ukrasiti i osposobiti tortu, a pinjata koju smo kupili par sati ranije pokazuje se kao pun pogodak jer je Lada to jako željela. Jesam li napisao da smo u cijelom tom intenzivnom tempu od ranog jutra zaboravili ponijeti čaše, tanjure i drvene vilice? Sve je ostalo na stolu. Ja sam podrazumijevao da će Stojka uzeti taj dio, ona je podrazumijevala da sam ja uzeo, jer sam nosio stvari u auto. Ostale su nam pred nosom na stolu. Na sreću, ekipa iz Don Kihota je imala i čaše i vilice pa su nam ljubazno dali. I nisu pravili nikakav problem.

Niti su se opterećivali kada smo produžili nekih 20-ak minuta duže od dogovorenih 16 sati.

Ljudi polako odlaze, a ostaje zahvalnost i zadovoljstvo. Sve što je moglo poći krivo, od vremena, ceste, torte, do čaša i vilica, okrenulo se u povoljnom smjeru. I tu se ništa ne može i ne treba. Osim te, malo prije spomenute zahvalnosti.

Jer, na kraju krajeva, nisu bitni ni vrijeme, ni raskopana cesta, ni blato, ni dislociranost farme, ni torta, ni čaše ni vilice. O ljudima je riječ. O ljubavi koju opušteno i nepretenciozno osjećam prema svima kojima se dalo dolaziti do pomalo udaljene farme. A lijepo je imati oko sebe toliko osebujnih, drugačijih i prvenstveno opuštenih ljudi. Lijepo je znati da postoji zajednica roditelja koju ni razrovana cesta neće zaustaviti da dođu Ladi na rođendan. Lijepo je znati da postoji toliko autentične i žive djece, koju sam jučer imao prilike barem na kratko vidjeti, koja me iznova i iznova uče koliko mi odrasli pojma nemamo o ključnim stvarima u životu.

Kao, primjerice, ponavljanje važnog životnog gradiva da je kontrola iluzija.