Koncert CANZONIERE GRECANICO SALENTINO, MOČVARA 8.6.2023.
Ne možeš ozdraviti ako plešeš sam.
Dva dana prije, sjedim pred otvorenim laptopom, upisao sam sve podatke s kartice i još samo slijedi jedan klik i karta mi je u džepu. Ne znam. U nekim drugačijim okolnostima, ne bih dvojio niti sekunde.
Čitao sam o čaroliji koja se dogodila u prosincu 2021. godine kada je upravo ovaj talijanski etno bend CANZONIERE GRECANICO SALENTINO rasplesao demone korone i vratio i sebi i publici vjeru da su teški dani izolacija, straha i pandemije krenuli ka svome kraju. Poslušao sam i njihov posljednji album Meridiana, koji je 2021. godine, kada je izašao, završio na prvom mjestu najutjecajnije svjetske world music top liste World Music Charts Europe. Emir Fulurija, čovjek koji stoji iza jako mi zanimljivog Močvarinog projekta Vrelo zvuka, koncert je najavio kao spektakl koji se ne propušta. Doslovno je dan prije koncerta na fb stavio ovaj post:
„Satnica je sljedeća:
20:00 vrata
21:00 koncert
oko 23:00 početak priče kako je ovo bio najbolji koncert ikad“
Računao sam s tim koncertom, otkako sam čuo za njega. Ono na što nisam računao je da će me tjedan dana prije na trčanju pokupiti auto i tako mi donji dio leđa obojati tamnim i velikim podljevima i sporadičnom, pozadinskom boli. Da u takvom stanju idem na koncert koji najavljuju kao kolektivni plesni trans?
Odložio sam onaj jedan klik još neko vrijeme. Bi li ili ne bi. Davno mi je Krešo Kudelić, čovjek koji ide na preko dvjesto koncerata godišnje, rekao da zapratim ono što radi Emir Fulurija. Kada ti to kaže čovjek koji ide na preko 200 koncerata godišnje, poslušaš ga i zapratiš Emira i njegovo Vrelo zvuka. I tako zavoliš čovjeka i prije nego si postao vjerni sljedbenik njegovog programa. Znao sam da taj jedan klik neće biti klikbeit. Da ovo euforično najavljivanje koncerta i obećanje maksimuma zabave nisu nadobudni marketing.
A opet, leđa.
Ma jebeš to, osvještavam, Prestar sam ja da se zajebavam s dvojbom ići ili ne ići.
Klik i idem.
Dan prije koncerta pročitao sam u interviewu u Jutarnjem listu s Maurom Duranteom, vođom sastava ovaj dio:
„Ples i glazba imaju moć odvesti vas negdje drugdje. Oni vas tjeraju da se povežete na unutarnjoj razini, bez riječi i duboko, ali ples i glazba ne mogu sami izliječiti, to nije mehanički proces. Za ozdravljenje vam je potrebno aktivno i živahno sudjelovanje zajednice, to je zajednički proces. Samouvjerena vjera cijele zajednice, intimno ujedinjenje glazbom i plesom, zaista ima moć iscjeljivanja. Zbog toga ljudi diljem svijeta i vole pizzicu, ona je simbol slobode i pokreta. To je ples za sve ljude, čovjek osjeća katarzu dok pleše.“
Jutro nakon koncerta, u potpunosti sam fasciniran s koliko sam površnosti pristupio tekstu da ga uopće nisam doživio. Jutro nakon koncerta, doživljavam ovaj pasus kao duboki smisao. Trebalo mi je da je čujem uživo. I muziku i onu the rečenicu s početka.
NE MOŽEŠ OZDRAVITI AKO PLEŠEŠ SAM.
Pričao je Mauro o metaforičkom ugrizu pauka tarantule nakon čega se u tebe naseli mrak. U njegovom kraju taj se mrak liječi plesom u zajednici.
Kao što sam i ja svoja bolna leđa i natučeni duh liječio plesom u zajednici. Tijelo je fascinantno i može toliko toga. I ma koliko boljelo svaki puta kada sjednem, ma koliko pri hodanju osjetim pritisak, a razina energije mi je nisko, kada su muzičari počeli, plesao sam. Čak i taj sviješću o ozljedi i boli ograničeni ples, bio je dovoljan da me pročisti, oslobodi, ispuni i zacijeli.
Nekoliko dubinskih transova i svi oni osmjesi, urlikanja i skakanja oko mene i u meni. Trans, euforija, ekstaza. Istinsko, katarzično, plesno iscjeljenje.
Još jednom mi je prošlo kroz glavu da, ako hoćemo preživjeti kao vrsta, kolektivni ples je najdojmljiviji način.
Plesati sebe, pustiti se, znati iznutra, povezati se, osjetiti, biti.
Kao i svaka muzika vrijedna pažnje, i muzika CANZONIERE GRECANICO SALENTINO je muzika za uživo. Jer jedino uživo možeš plesom iznojiti svoje personalne molitve jer jedino uživo saznaš koje su to uopće tjelesne molitve koje traže da ih isplešeš.
Jer, kada se pustiš, kada potečeš, kada te probije osmijeh, a plesni koraci vrate te sadašnjosti koja baš u tom trenutku eksplodira u bombi euforične radosti kojoj sve brži tempo nabijaju talijanski muzičari...
Budim se ujutro i osjetim ljepotu one obične, male, svakodnevne tečnosti.
Na netu nailazim na citat pjesnikinje Trudi Jane:
„I forgot the question,
But the answer is love.
The answer is always love.“
Ima li snažnije rečenice koja u današnjem svijetu nosi istovremeni maksimum tereta najdublje istine i najnepodnošljivijeg, patetičnog kiča?
Nakon sinoćnjeg koncerta super mi je lako zaključiti da se radi o najdubljoj istini.
Pitajte ljude koji su sinoć bili u Močvari.
