„ja bi mogla da mogu“
„bilo je rano jutro tada kad je ostavio sve
čulo se samo kako ptice pjevaju
onda je stajao već dugo s druge strane ulice
pustio suze da se same slijevaju“
jebem ti, Darko... zar si baš morao napisati taj stih?!
i onda još ubaciti saksofon da me podere i ogoli u pozadini. i sve to u pratnji onog ponavljajućeg lupetanja štapa u bubanj koje mi zabija u glavu pitanje koje zloslutno i neizbježno urla iz sutra kao križ na koji će dok sam živa biti razapeta moja budućnost.
pitanje namijenjeno meni i mojim sestrama, sebičnim kurvetinama koje su se slomile...
i otišle.
jebem ti, Darko.. zašto baš saksofon, zašto tako mi dragi, ma najdraži, jebeni saksofon... nikada ja više neću moći čuti zvuk saksofona, sasvim sigurno nikada više neću čuti ovu pjesmu. tvoju pjesmu. tvoju mušku pjesmu, Darko.
a bi li, Darko moj dragi, barem ti, ma tko će ako nećeš ti (barem si ti na našoj sceni slovio za onog malo drugačijeg, progresivnijeg, otvorenijeg)... bi li mogao napisati ovu pjesmu, ovaj kao smrt težak stih, u ženskom rodu.
bi li je mogao napisati, a da niti na tren ne pomisliš na rečenicu, na ono presudno pitanje iz moje budućnosti, pitanje predodređeno samo za mene i moje sestre kurve?
bi li mogao s istim suosjećanjem iskreno pjevati
„bilo je rano jutro tada kad je ostavila sve
čulo se samo kako ptice pjevaju
onda je stajala još dugo s druge strane ulice
pustila suze da se same slijevaju“
i ne pomisliti,
čak niti ne pomisliti: „kako si mogla?!?“
kako si mogla ostaviti to dvoje male djece s njim i otići...
zauvijek?
jebemu, Darko. već odavno nije rano jutro. ptice se godinama ne čuju od buke automobila. i nema apsolutno nikakve šanse da se čak niti na sekundu osvrnem i zadržim na drugoj strani ulice. da pustim suze da se slijevaju.
ne.
podne će i ja ću otići u podne nakon što se točno u podne u gestikularnoj, hladnofacovskoj maniri Clinta Eastwooda razračunam sa svojom titulom majke.
učinit ću to kao što, otkako je vijeka i čovjeka, odlaze moja braća očevi.
a vi se usudite i pjevajte u transu i mističnom zanosu Darkovu pjesmu pomislivši na mene
s jednakim odobravanjem i razumijevanjem.
pjevajte je zborno, pjevajte tiho, pijanim i napuklim glasovima u umorne, rane sate u nekim meni odavno dalekim i zaboravljenim, zadimljenim prostorijama, vlažnim od isparavanja jeftinog alkohola.
i možete se praviti koliko hoćete, vješati na revere svoje bedževe tolerancije i slobode. jer znam, jako to dobro znam, da će vam u tom pijanom kad-tad, kroz umornu glavu bolno zavrištati barem jedno `kako si mogla`.
preciznom i oštrinom samurajskog mača poderat će vam zavjese hrama vaše intime to teško, preteško pitanje i
ne, ne, ne...
nikada mi to nećete moći oprostiti.
nikada nećete moći razumijeti.
kako si ih mogla ostaviti tog petka ujutro u vrtiću znajući da ih zadnji puta vidiš?
kako si se nakon toga mogla vratiti doma i skuhati grah do kraja? jer, često si to pričala, bio je to tvoj mali, privatni ritual za kraj tjedna; kuhati to pučko, metafizičko varivo, jedno od onih koje će se do kraja dana pretvoriti u eterični koncert za dva osjetila, odsviran u malenom, obiteljskom ansamblu odsviranom na različitim veličinama tjelesnog instrumenta sa samo jednom rupom. obožavala si taj smijeh djece petkom navečer jer djeca su, otkako ih ima, ma gdje živjeli, konstataciju da `prdi guza` smatrali fascinantno smiješnom.
da. kako si se mogla vratiti doma nakon što si ih ostavila u vrtiću i skuhati grah do kraja?
grah koji će njih troje s guštom pojesti prije nego otkriju da je to grah izdaje?
grah koji ti nećeš probati (niti danas niti ikada više) je znaš da ne bi mogla preživjeti tugu solističke dionice te večeri.
kako si mogla?
nisam.
nisam mogla.
nisam više mogla.
i zato sam otišla.
blijeda jahačica koja sama odlazi u potragu za tajnim grobljem gdje samo jako rijetke prokletnice pokapaju svoj kostim.
svoj pretežak, suzama, očajem, krivnjom i nesposobnošću natopljen kostim majke.
