LJUBAV JE MRTVA! ŽIVJELA LJUBAV!
(Asja Boroš, Midnight Zone)
Potreba da kažeš nešto pametno. Bitno. Mudro. Smiješno.
Potreba da napišeš riječi iz kojih će se moći iščitati tvoje autentično biće. Ono nešto živo, originalno, zanimljivo.
Potreba da se svidiš.
Da se objasniš.
Opravdaš.
Da se odaš.
Da priznaš svoju najranjiviju ranjivost nakon koje niti jedan pokušaj kurčevitog preuveličavanja svoje pojave neće imati nikakvu šansu.
Da si dopustiš,
da si konačno dopustiš da se ta smiješna farsa latentnog i vječno očajnog nagovaranja da te zavole rasprsne u tisuću miliona malih, raskrinkanih iluzija.
Da si priznaš koliko je besmisleno čekati na ljubav.
Jer ona neće doći.
Nikada.
Jer, nikada nećeš biti dovoljno dobar, pametan, lijep, humorističan ili iskren da bi te zavoljeli. Nikada nećeš biti dovoljno bogat ili moćan.
Budimo realni, nikada se nećeš usuditi biti dovoljno ranjiv da bi te netko uopće i mogao upoznati izvan lažnog svijeta riječi i značenja.
Nitko neće doći blizu jer si prevelika kukavica da bi otpustio svoje racionalne stražare i vojske relativizma i jeftinih, verbalnih manevara kojima čuvaš svoju, najbolniju, metafizičku laž. Kojima si zatrpao prostor između svog `ja` i bilo čijeg, barem hipotetski potencijalnog `ti`.
Nema jebene šanse.
Zato stalno pričaš, pišeš i tražiš zapis koji će zadovoljiti osnovne kriterije svijeta ambalaže.
Kojim ćeš izazvati interes u svijetu sukoba interesa.
Svijeta iz čijih redova nikada neće doći ljubav.
Presuda je nepodnošljivo izjavna: nevažan si.
Zar ti stvarno još nije jasno koliko su nevažne tvoje riječi?
Koliko su smotane,
naivne,
patetične,
tragikomične.
Zar si stvarno još uvijek nisi spreman priznati koliko je tvoja potrebitost nevješto umotana u celofan pravljenja da znaš,
da si samostojeći,
samodostatan?!
A ljubav više ne može doći za tebe.
Jer ljubav,
slobodna i tekuća,
nikada nije imala dodirnih točaka sa svijetom riječi.
Ljubav, divlja i snažna,
Nedokučiva je propovjednicima svih blebečućih filozofija i sustava.
Jebe se njoj za istine i cjeloživotna obećanja,
dužnosti i moranja,
posesivnosti i ljubomore.
Jebe joj se za manipulacije i nesvjesne strahove od gubitka kontrole jer ona je gubitak kontrole.
Konačni gubitak kontrole.
S druge strane, u verbalnom svijetu ona je najveća laž, ona ja osobni, objavljeni bog, vrag glavom i pradom, ona ja masturbacija najsvetijim, pop pjesma, hollywoodski film s Juliom Roberts, youtube influencer, life coach, seksualni guru, pastor, rabin, svećenik, imam, papa, kardinal pedofil, šaman, poglavica, predsjednik amerike, Putin, Braco, batman, coca cola, ljubičasta milka krava, bijeli transrodni Isus s plavim okicama, ulica iz pjesme „U mojoj ulici ne prodaje se trava“ umjetničkog dua Kuzma i Shaka Zulu, lezbijska Željka Markić, HDZ, bio proizvod umotan u plastiku, zlatni vatikan, barbie lutka, Mišo Kovač bez brkova.
Ljubav ne može doći jer nikada nikuda nije otišla.
Ljubav je stav,
ljubav je punk,
odjeb svih odjeba!
Odjeb upućen odgoju kojim su nam nametali kakvi bismo trebali biti da bi bili voljeni.
Odjeb bogu koji nam nabija krivnju da smo grešni i slabi.
Odjeb školi koja nas uči da budemo ponizni sljedbenici.
Odjeb pop kulturi koja nam podmeće strast ljubavne ovisnosti.
Odjeb znanosti koja u ime kapitala ismijava ekologiju.
Odjeb cinizmu učmalosti koji svaki kontakt s prirodom naziva patetičnim new ageom,
svako voljenje sebe trash self help industrijalizacijom.
Ljubav je prihvaćanje svoga `ja` i iskreno otvaranje tvome `ti`.
Ljubav je ples, ljubav je jazz,
ljubav je humor, ljubav je istrčanim maratonom izazvani umor.
Ljubav, kako kaže Boris Dežulović, nije bog jer bi bilo jako zajebano u krevetu voditi boga.
Ljubav je dozvola da napišeš nešto pametno. Bitno. Mudro. Smiješno.
Dozvola da napišeš riječi iz kojih će se moći iščitati tvoje autentično biće. Ono nešto živo,
originalno, zanimljivo.
Dozvola da se smiješ svidjeti.
Objasniti se.
Opravdati.
Odati.
