šutnje, druga perspektiva

- Što bi rekao, koja je moja najčešća rečenica zamjeranja upućena tebi?

- Da te ne razumijem.

- Da me ne razumiješ…

Imam potrebu s tobom podijeliti nešto meni jako važno.

Imala sam sinoć jako intenzivnu, mračnu noć duše. Znaš što mislim pod tim?

- Egzistencijalnu krizu?

- Da. Znaš kako to ide. Osuđen si da provučeš sve bitne aspekte života kroz nemilosrdni i beskompromisni filter nihilizma. Red po red, točku po točku osobnih rana, blokada i iluzija, i došla sam i do svojeg odnosa s tobom. S tobom koji me ne razumiješ. Taj me dio najviše rasturio. Posebno trenutak kada me zabljesnula iznenadna spoznaja. Radikalna spoznaja. Ma koliko bilo mračno i zagušljivo na tom mjestu, cijelim sam svojim bićem znala da sam stigla na izvor naše priče. Zagađeni, usmrdjeli, umrtvljeni i zaštopani izvor. I zato je moja spoznaja bila potpuna, ogoljena, jasna i čista. Spoznaja da moram prekinuti s tobom.

- Ali – vidno uznemireno se pobunio, no brzinski ga je zaustavila oštrim i odlučnim pokretom ruke, stavivši kažiprst desne ruke preko svojih usta.

- Ne… ne… molim te, nemoj me sada prekidati. Pusti da ti kažem sve što imam. Onda ćeš ti. Jako mi je važno da kažem sve.

Laganim klimanjem glave dao joj je do znanja da nastavi.

- A laž je da me ne razumiješ. Sinoć sam konačno shvatila koliko je to ogromna laž. Vjerojatno na ovom svijetu ne postoji osoba koja me bolje od tebe razumije. Da… tako te doživljavam… kao osobu koja me istinski razumije. I hvala ti na tome. Stvarno i iskreno, bez ikakve skrivene doze cinizma, neopisivo sam ti zahvalna na tome. Bilo je bezbroj situacija u kojoj mi je taj tvoj logični, racionalni uvid bio nevjerojatno važan. Jako volim taj tvoj brzopotezni, opušteni i analitični um. Noćašnja mračna noć duše mi je pomogla da to uvidim.

- Zašto na ovom mjestu slutim da slijedi jedan zakucavajući „ali“- iskoristio je par sekundi njezine tišine da podijeli svoju frustraciju koju više nije mogao prešutjeti: Prvo spominješ da moraš prekinuti sa mnom, a onda hvališ moj mozak?! WTF?!?!?

- Oprosti mi i hvala ti na ovoj reakciji. Hvala ti jer adresira ono što treba adresirati. Raskrinkava moju neiskrenost i laž. Želim ovaj puta s iskrenošću otići do kraja i tu definitivno nema mjesta manipulaciji koju sam, uz tvoju pomoć to sada vidim, na početku nesvjesno iskoristila. Rečenica „shvatila sam da moram prekinuti s tobom“ manipulativna je i ni na koji način ne odražava ono što želim reći. Dok ovo govorim, osvještavam da sam tom manipulacijom zakamuflirala svoj snažan strah. Strah da neću pridobiti tvoju pažnju. Da me nećeš htjeti slušati. Da ćeš me odbaciti i ismijati. A tako mi je važno da me slušaš. Da me čuješ. I zato sam, sada to shvaćam, bacila tu verbalnu i manipulativnu bombu na koju nećeš moći ostati ravnodušan. Da, mislim da bi mi na ovom mjestu tvoja ravnodušnost teško pala. Žao mi je da nisam to iskreno rekla, da sam nesvjesno iskoristila manipulativni štit. Ono što sam tom rečenicom htjela reći je da sam shvatila da moram prekinuti pokušavati komunicirati s tobom na takav način. Shvatila sam da istinski više ne mogu i neću nastaviti igrati manipulativnu igru okrivljavanja usmjerenog prema tebi. Ne želim te više okrivljavati jer nisi ispunio moja nikada na glas izgovorena očekivanja. Ne želim ti više zamjerati jer nisi ispunio one krucijalne potrebe moga bića, iako znam da mi ti to niti ne možeš dati jer nisi tu da umreš na križu za moje grijehe i propuste mojih roditelja. Sada znam da te nikada nisam niti trebala da budeš moj privatni mesija, ma koliko ponekad godila fantazija o tome kako bi lijepo bilo imati na svojoj strani jednog takvog.

Ne želim ti više zamjerati niti to što mi ne možeš stvoriti osjećaj sigurnosti. Iako niti sama ne mogu vjerovati da ovo govorim na glas… no sada shvaćam i prihvaćam da je taj osjećaj sigurnosti jedna od mojih najsnažnijih iluzija. Jebiga, u mojim genima ima jako puno žena koje se s razlogom boje. Žena koje su se u potpunosti odrekle sebe samo da bi imale tu iluziju sigurnosti. Da imaju svog muškarca koji će ih zaštititi od opasnog svijeta drugih muškaraca. Da mogu s ponosom i olakšanjem reći da su zauzete, u vezi, braku. A znaš… znam da znaš da ja nisam jedna od njih. Sada znam da je cijena koju treba platiti za tu iluziju naprosto prevelika. A cijena je odricanje od samih sebe, od onog najautentičnijeg, najspontanijeg, najživljeg i najslobodnijeg. A to je nešto što nikako ne želim ni tebi, ni sebi.

Ne želim te više podrazumijevati. Umorna sam od toga da si mi samo lik u mojoj patetičnoj i bezizlaznoj tragediji ove moje, tko zna čijom rukom, davno napisane, životne predstave. Umorna sam od toga da čekam da se počneš ponašati na način koji meni treba. Da ti poduzmeš prvi korak, iako je moja potreba i svjesnost na tom planu neusporedivo veća. O čemu se radi? Rekla sam ti već da si ti osoba koja me razumije. Rekla sam ti i koliko sam ti zahvalna na tome. Ono što ti nisam rekla je da se s tobom često osjećam usamljeno na odnosnoj razini. Da, kada god imam potrebu da me netko dubinski vidi i suosjeti, ti odgovaraš racionalnim argumentima. Tražiš točno rješenje problema. A uopće se na tom polju ne radi o ispravnom i pogrešnom. Trebam te da me čuješ. Da me doživiš. Da si tu, otvoren da ostaneš sa mnom u iskustvu bliskosti i odnosa. Da suosjećaš i otpustiš potrebu svoga ega da mi pomogne, da me voli preuzimanjem odgovornosti za mene ili da me spasi od neugode. Jer, rekla sam ti već, a na ovom mjestu i prenaglašavam, ti nisi i nikada nećeš biti moj spasitelj. Niti ja trebam ili imam od čega biti spašena. Posebno ne na tom mjestu potrebe za bliskošću. Da. Trebam te za to, puno prizemnije, a opet neusporedivo moćnije i potpunije iskustvo prisutnosti. Trebam te u tim specifičnim trenucima usamljenosti, da si tu. I znam, svjesna sam da nemaš puno iskustva niti vještina na tom polju.

Odgajan si za rješavanje problema, odgajan si za logiku i ispravnost. Naučili su te da je ranjivost slabost, da se ne smije drugima vjerovati. A meni treba da mi vjeruješ. I da se ja ne bojim biti ranjiva ispred tebe. Treba mi da zajedničkim snagama i povjerenjem nađemo načina da očistimo izvor našeg odnosa od svih tih „trebalo bi“, „red je“, „ispravno je“, „moraš“ i „ti si kriv/a“. Da poteče, da oživi, da ide kuda i kako hoće. Eto… to je ono što sam ti htjela reći. Hvala ti da si me saslušao.

Kada je završila, ništa nije rekao. Samo je šutio, gledajući je u oči mekanim i zainteresiranim pogledom. Učinilo mu se kao da je uključio neke nove do sada rijetko korištene unutrašnje oči. Malo ga je to iskustvo zbunilo, no istovremeno mu se i pomalo svidjelo.

Iako to kao pravi muškarac nije jasno pokazao, ona je nekako znala da se ispod višegodišnje ukočene, mrgudne grimase njegovog lica pojavio prvi vjesnik proljeća njegovog osmijeha.