šutnje

- Nikada ti nećeš…- prerezala je crvenu žicu rečenice, sekundu prije eksplozije.

Mrzio je kada bi tako naprasito i iznenada nametnula šutnju. Nije razumio što se događa u ovakvim situacijama, no bilo mu je jasno da više ne pričaju isti jezik. Uslijedila je neugodna i teška šutnja.

Ma koliko mrzio to njezino generalizirajuće „nikada“ i prozivajuće „ti“, znao je da ne smije ništa više reći.

- Znaš- svejedno je progovorio, tonom poslavši poziv na izgradnju mira: Ja pojma nemam što ti od mene očekuješ.

- Da, da, naravno da nemaš- cinično je uzvratila, ostavši odana svojoj ljutnji.

- Nimalo mi ne pomaže tvoj cinizam- nadovezao se i bez pauze u dahu nastavio: Jako mi je važno ovo što ti želim reći, no nisam siguran želiš li me slušati.

- Želim- odgovorila je, nakon nekoliko sekundi šutnje, otpustivši nekoliko eteričnih kapljica prilike u svoj ton glasa.

- Ustvari, imam jednu molbu- dodao je oprezno.

- Reci.

- Volio bih da okrenemo leđa jedno drugome. Tako će mi biti lakše reći ti što imam.

Čuvši to, na prvu je naborala čelo i spustila desnu obrvu, no ipak je pristala i bez dodatnih pitanja se okrenula, baš kao i on.

Par sekundi tišine, taman dovoljno za jedan njegov dubinski i zarđali uzdah, prije nego počne pričati.

- Ja sam muškarac u muškom svijetu. Od malih su me nogu odgajali da se izvolim ponašati kao muškarac. Ironično, uglavnom me mama tako odgajala jer tata se nije bavio odgojem. Kada sam bio mali, obraćala mi se isključivo sa „sine“. Bila je to titula koju je trebalo nositi istovremeno s velikim ponosom i s još većom odgovornošću.

- Za koga odgovornost? Za nju. Ne znam ti to objasniti i samom sebi zvučim ludo dok ti to izgovaram na glas, no imao sam taj neki nejasni, potpuni iracionalan, dubinski osjećaj da je moja životna misija da je spasim. Od koga? Od čega? Od nje i njene krivnje da je majka i od krivnje da je žena. Od sebe. Nezahvalnog sina koji stalno nešto krucijalno treba od nje, a ništa ne daje za uzvrat. Od njega i njegove kronične isključenosti iz obiteljske zajednice.

- Pokušavao sam i njega shvatiti. Godinama sam ga, kada bi nju na kratko stavio po strani, pokušavao shvatiti. Razmišljajući o toj meni tako teškoj riječi tata, prva asocijacija bio mi je rat. Što je moj tata bez rata? A znaš li koliko muškaraca u svojoj lozi poznajem, a da nisu sudjelovali u nekom od ratova? Niti jednog.

- Pomišljam ponekad na sve te hororastične traume koje su svi do jednog izabrali potisnuti duboko u sebi. Ponekad je trauma izvirala iz njih u vidu demonskih batina nad svojom djecom, ponekad u vidu otrovnih i potpuno destruktivnih rečenica. No u većini slučajeva, kada im je bilo teško, osamljivali su se i okretali leđa.

Kao i ja danas, tu.

- A ništa ja kao mali nisam znao o njezinoj dubinskoj samoći i teretu koji je kao majka morala sama nositi. Njegovo sam okretanje leđa i odbacivanje doživljavao kao dokaz da nisam dostojan njegove pažnje, da ne valjam, da sam zaslužio takve reakcije. Pojma ja nisam imao o njegovim unutrašnjim borbama i, ma koliko destruktivne bile, časnim šutnjama.

- Ja sam muškarac u muškom svijetu. Od malih su me nogu riječju, djelom i propustom odgajali da se ponašam kao muškarac. A da mi nitko niti u jednom trenutku nije objasnio što to znači biti muškarac.

- Ironija je da i danas često imam osjećaj da se, otkako živimo zajedno, nije na onom dubljem planu za mene puno toga promijenilo. Samo što sada pokušavam ispuniti barem neka tvoja očekivanja. I trudim se, ma koliko tebi to smiješno izgledalo… stvarno se trudim. A ne ide mi. Nikako.

- Umoran sam od svih tih zadanih uloga i igara koje igram po tuđim pravilima. Treba mi prostor gdje ću se moći odmoriti od lažnih osmjeha i još lažnijih rečenica. Ne želim više glumiti i igrati uloge kada sam s tobom. Ti nisi moja mama i ja nisam tvoj tata. Ti nisi moje vlasništvo i ja nisam tvoje. Umoran sam od igranja uloge tvog privatnog sjebanog i potpuno nesposobnog muškarca koji ništa ne zna i na koga se ne možeš osloniti pa ti sve moraš sama. Treba mi netko s kime ne moram biti ovakav ili onakav, stalno na oprezu hoću li napraviti krivi korak. Treba mi iskustvo suživota s osobom kojoj neću stalno biti nedovoljan, stalno za nešto kriv. Treba mi povjerenje. Povjerenje i svijest da mogu biti tu za tebe i kada apsolutno nemam pojma što da u toj situaciji radim. Da sam osoba pred kojom smiješ biti ranjiva, bez obzira koliko puta zajebem svojim kretenskim autopilotima i nespretnim reakcijama. Da ćeš mi svojim iskrenim dijeljenjem onoga što te muči pomoći da emocionalno odrastem. Da odnosno sazrijem.

- Želim da pred tobom smijem biti sjeban, neadekvatan, ranjiv, sebičan, glup, naivan i patetičan, a da se ne moram sramiti ili kriviti zbog toga. Isto to želim i tebi u mojem društvu.

- I ne, nikako ne očekujem da se ponekad nećeš ljutiti na mene. Da ti neću još bezbroj puta ići na živce i da se s vremena na vrijeme nećeš najozbiljnije pitati želiš li nastaviti živjeti s nekim poput mene. Ne. Samo bih volio da tu svoju dilemu otvoreno, iskreno i ranjivo, kada me se tiče, podijeliš sa mnom. Da se naučimo čuti kada je bitno, kada je osobno bolno. Da prestanemo igrati beskrajno duge igre skrivača jedno od drugoga.

- Samo želim da si mi ti važnija od ideje kakva bi trebala biti prema mojoj ili tko zna čijoj slici. Isto tako želim da sam ja tebi. Želim da je razlog da živiš sa mnom zato što to želiš, a ne zato što moraš ili si se navikla ili osjećaš krivnju pa zato ostaješ. Jer ako nešto znam, to je da u ovom trenutku želim živjeti s tobom.

Kada je završio, uz popratno se pucketanje stolca na kojemu je sjedio, okrenuo prema njoj. Učinila je isto. Ništa nije rekla. Samo je šutjela, gledajući ga u oči.