ŠAV OD SVILE
Tek sada, kada si otišao zauvijek, shvaćam koliko sam se vezala za tebe. Sada, kada si otišao i povukao sve svoje konce za sobom. Konce koji su držali na okupu sve moje rane.
I kako sada…
toliko naglo i odjednom…
u tako velikim dozama…
podnijeti život uživo?!
Može možda neki popust, na rate, s odgodom plaćanja, ma može i pozajmica od najbeskompromisnijih kamatara…
samo da, barem privremeno, nešto razrijedi koncentraciju i intenzitet boli ovog trenutka. Bol rane kojoj su na silu iščupani šavovi.
A nije ta bol veća od mene. Ne, nije, znam da nije. Moj um, moj kakofoni i shizofreni, mentalni maestro, kaže ne, nikako ne može, nećeš ovo, znaš da nećeš preživjeti bez njega.
Moj um bi da se vratiš, ma koju cijenu izdaje sebe već trebala platiti. Moj bi um sigurnost, da bude, samo da bude po starom.
Moj um bi fotografiju. Zaleđenu, nepromjenjivu. Ti i ja, opušteni i nasmiješeni. Jedna od onih koju stavljaš u okvir i držiš je na polici, uvijek na dohvat oka, da nas podsjeća, da nas ne prestane podsjećati što smo si.
Bili.
A jesmo li?
Jesmo li si ikada sjeli do kraja?
Jesmo li se sreli?
Jesmo li se susreli?
Jesmo li se mogli,
Jesmo li se znali…
Vidjeti?
Biti išta osim te mrtve, zaleđene iluzije od fotografije?
A znam, kužim, jasno mi je. Znam koliko su besmislena i manipulativna ova `jesmo li` pitanja.
Navlačenje kožice preko glavića penisa čiji je vlasnik, u strahu od vječne kazne, samog sebe osudio na cjeloživotni celibat.
A najviše zamjeram da ti i tu, na kraju, ovom našem šugavom i retardiranom kraju, zamjeram. Ma tko sam ja da ti išta zamjeram i tko si bio ti da se nisi odlučno pobunio na moja zamjeranja?
A znam, znam da si bio savršen za ono za što sam te trebala. Trebala sam te za sporednu ulogu u predstavi samoispunjavajućeg proročanstva po kojemu mene nitko ne može voljeti. Predstava na čijem kraju ti odlaziš, jer u tekstu jasno piše boldanim slovima, da mene, na kraju, svi ostavljaju.
I mora ti se priznati. Odigrao si ulogu pošteno i do kraja. I sada, kada je konačno došlo vrijeme da ova naša predstava siđe s repertoara rekla-kazališta, tužna sam i boli me.
Tužna sam da se nismo češće družili izvan kazališta, izvan predstave koju sam uglavnom ja režirala, a ti poslušno i odano, bez gotovo ikakvih intervencija i neslaganja, ispunjavao moje režijsko-režimske intervencije.
Bio si profesionalac, a ja sam se nadala, o kako sam se samo očajnički nadala, da će se između redaka scenarija i tu i tamo poneke spontane i razigrane improvizacije, dogoditi nešto više. Nešto naše.
Nešto o čemu se ne može pisati scenarij. Na čemu se ne može graditi ljubavna teorija.
I to me boli. Najviše me boli ta svijest da je gotovo. Lako za moje rane. Bile su tu i prije tebe. Bez njih ne bi ni bilo mene.
Boli me da nismo uspjeli. Sresti se. Doživjeti kontakt.
Biti. Tu.
Izvan uloge, predstave, kazališta.