Č kao… razoružavajuća dimenzija samoće.

- Pssssssss…- kažiprstom lijeve ruke, podigavši obrve i naboravši čelo, dotakao je usne ispod nosa.

- Nemoj da nas… - dodao je, stišavajući ton glasa sve do šapta, simultano sa spuštanjem ruke od lica.

- Da nas slučajno…- zastao je, i nasmijao se interno, osvijestivši kako se slovo č u riječi slučajno, izgovoreno u formi šapta, nekontrolirano razbilo u komori njegove usne šupljine.

- Slučajno, slučajno, slučajno- ponovio je nekoliko puta, da produbi iskustvo spoznaje.

- Č, č, č, č- probao je i samostalno izgovoriti slovo, za usporedbu. Nije to bilo ništa slično iskustvu izgovorenog slova č u riječi slučajno. Samostalno č ljepilo se o dehidrirano nepce samoće dok su u riječi slučajno slova č bila puna usta.

Nije slovo č stvoreno da ide bez samoglasnika, pomislio je. U riječi slučajno č je imalo svoje u ispred i svoje a iza.

- Shvaćaš li- izgovorio je, primijetivši da ovaj puta nije više bilo glasa, nije bilo pokreta ustima: Da je gotovo.

- Da je svejedno.

Ostalo je još toliko da samom sebi prizna da su pisac i čitatelj ovdje prvo lice.

Jednine.

Poput slova č bez samoglasnika kraj sebe.