Udahni duboko i zadrži nekoliko trenutaka svoj sevdah.

99 je % njezina bića bol.

bića koje ne može, ne zna, ne smije.

bića koje živi u svojoj šah matrici, osuđena na ponavljanje tuđih nesvjesnih obrazaca koji vješto prikrivaju svoj poraz, tješeći se da se živjeti mora (a ne mora se, o kako se samo ne mora; zar ti se barem ponekad ne čini da većina ljudi ionako ne živi).

bića koje urla, vrišti, očekuje, inzistira, traži ono što joj ne pripada od one kojoj ne pripada da bude odgovorna, da brine za nju.

a teške su to riječi.

ono što joj ne pripada...

od one kojoj ne pripada da bude odgovorna za nju.

jer,

tko je taj tko odlučuje što nekome pripada?

tko je ta koja odlučuje tko treba biti odgovoran za koga?

tko ima pravo reći da je tako, tko si može priuštiti luksuz suca presuditelja o tako delikatnoj stvari?

o stvari koja je u svojoj srži istovremeno i super jednostavna i jako komplicirana.

na tebi je da izabereš što ćeš staviti na prvo mjesto.

esenciju ili egzistenciju.

to su istinska imena one dvije, crvene i plave, pilule u Moprheusovim rukama.

to je „ili-ili” koje nema svoju verziju s veznikom „i”.

tako neizvjesna i uzbudljiva priča počinje.

Ili završava.

patnjom. doživotnom i ponavljajućom, naslijeđenom patnjom.