U FOTELJI.

Klimao sam glavom, prateći ritam njegove priče. Kao i svaki puta do sada, puno je pričao. Kao i svaki puta do sada, pojma nisam imao o čemu. Te njegove iskustvene pričice valjda su me trebale dotaknuti. Teorijski koncepti, koje mi je objašnjavao, bili su mi nejasni, naivni i neupotrebljivi. Filmovi i muzika koju mi je preporučivao… kaj ja radim ovdje? Za kaj mu ja to točno plaćam? Zakaj sam i četvrti puta došao? Da osvijestim svoju strpljivost? Da se suočim sa svojim predrasudama o drugima? Da ispunim onih preporučenih 5 dolazaka koliko mi je predložio da dođem prije nego donesem odluku odgovara li mi njegov terapijski stil. U petoj sam minuti prvog susreta znao da mi ne odgovara i ništa se po tom pitanju nije promijenilo. Pričanje, pričanje, pričanje i još puno pričanja. Teoretiziranje, koncepti, savjeti, predavanja, propovijedi…

Kaj ja radim tu?

S njom nikada nije bilo tako. S njom nikada nije bilo tako… lako.

I dok kod njega nemam od čega bježati jer mi on svojim pričanjem drži sigurno, dosadno i rutinsko mjesto, ona mi nije dala da se izvučem.

Nije se pecala na moje manipulativne slatkorječivosti. Bio bi dovoljan pogled kojim mi je davala do znanja da kenjam. Da bježim. Da lažem sebe i nju.

Ne znam to riječima opisati, no… nekako je… bila… tu. Znala je… kako… biti tu.

Znala je i mene povući k sebi u to… inače mi teško dokučivo… tu.

Mjesto gdje psihoterapija nije jeftino psiho blebetanje već susret.