tvoja košulja crna

Onog trenutka kada je stara parnjača usred polja, nekoliko kilometara prije stanice, naglo zaškripila pod pritiskom panično povučene ručne kočnice, znao je da je došao taj dan. Dan za koji se spremao od prvog dana rata, kada je preuzeo uredno složenu crnu košulju i ostatak vojne odore.

Molili su ga da ne ide sam do Osijeka, da je previše rizično, da ga nisu u tako ključnom trenutku rata spremni tako glupo izgubiti. Nije ih slušao. Umorio se nakon 4 godine ratovanja od sveprisutnih zabrana kretanja i opasnosti. Uostalom, nitko nije mogao zapovijedati Pepiju i upravo su mu zbog toga i vjerovali.

Dok je mozak brzopotezno na pokretnoj traci očaja izbacivao sve zamislive scenarije nade koji bi barem na neko vrijeme odgodili stvarnost, tijelo se počelo tresti. Ne možeš zajebati tijelo, pomislio je, osvijestivši kako se njegovo biće udaljava od uma i tijela, probijajući se kroz izmaglicu nadrealnog.

Vagon u kojem je sjedio, još nije do kraja stao, a već je bio okružen cijevima pušaka sa svih strana. I dok su putnici oko njega panično pobjegli na drugu stranu vagona, on je mirno sjedio, čekajući da vojnici odigraju svoju ulogu do kraja. Kada se vlak naglo trznuo, prije nego će konačno stati, jedan od vojnika puškom je pokazao prema izlazu.

Ustao je, ponizno poput ministranta koji prati svećenika na posvećivanju kuća po selu. Znao je kao mali da mora biti ljubazan i strpljiv da bi svećenik baš njega izabrao. Tako je i sada poslušno i ponizno ispunjavao svoju ulogu.

Prvo su izašla trojica vojnika s puškama, pa on pa još trojica s puškama. Čim je i posljednji iskočio na kamenje uz prugu, mahnuo je rukom i strojovođa je brže, bolje povukao ručku za pokretanje vlaka, da što prije pobjegnu iz priče u kojoj su, na svoju sreću, dobili tek kratkotrajnu ulogu.

Zbunjeni su bili mladi vojnici. Od početka rata sanjali su o epskom okršaju u kojem konačno pobjeđuju Pepija, no nisu mogli niti u jednom od tih scenarija zamisliti ovako lako obavljen zadatak. Iako bi ga najradije odmah na mjestu ubili, kako ih ne bi dočekalo neko ustaško iznenađenje u sljedeća dva kilometra i oteli im najdragocjeniji trofej, znali su da Ivo ima nerazriješene račune s Pepijem i da je zapovijed bila da ga moraju uhvatiti živoga. Nitko od šestorice nije mogao vjerovati da bi se ustaše tako lako odrekle najvećeg među njima na ovim prostorima i zbog toga se svaki od njih nosio s neizvjesnošću trenutka na svoj način.

- Jeste li javili Ivi- nervozno je hodajući razbio mučnu tišinu jedan od vojnika. - Ivo bi nas trebao čekati na kolodvoru u Feričancima- dodao je rastreseno drugi, kao da i sam ne vjeruje da će ikada stići do tamo.

Ivo Marinković bio je na partizanskoj strani ono što je Pepi bio među ustašama. Zvijezda. Ponos svoga kraja, pomalo mitološko biće u pričama koje su neuki ljudi prenosili usmenom predajom. Za Ivu se pričalo da je jednom prilikom golim rukama pobijedio njemački tenk. Sličnim pričama hranilo se na drugoj strani i mit o Pepiju.

I zato je uloviti Pepija za partizanske vojnike slavonsko-podravskog kraja značilo svojevrsni vrhunac drugog svjetskog rata. Što se njih ticalo, rat će završiti u onom trenutku kada Ivo dovrši Pepija, kada Ivo stavi točku na kraj ove mučne i iscrpljujuće rečenice. Kada Ivo konačno stavi pravu stvar na pravo mjesto i stavi malu crvenu točku na Pepijevo čelo.

Pepi je hodao korakom koji nije bio njegov. Nakon svih godina ratovanja, epskih bitki, pobjeda i poraza, nije više imao snage da odgodi neminovno. A opet, znao je da ne može sada izaći iz ove krvave, ratne igre, iz koje nema izlaza. Smrt je tu bila jedino razrješenje i znao je da će, kad, tad, doći taj dan. A sada, kada je konačno i došao, nije znao kako se treba ponašati. Nema probe za posljednji dan života.

U jednom je trenutku zabio, najjače što je mogao, mjesecima neporezani nokat svog palca na desnoj ruci u kažiprst. Ništa. Nije osjetio bol. Odavno je na tom mjestu imao grubu kožu od svih onih trzaja kojima je skidao jednog po jednog partizana u raznim bitkama koje su godinama vodili. No umjesto boli u kažiprstu, preplavila ga je iznenadna vrućica. Bojao se. Jako se bojao. No borba više nije bila opcija. Ugasila se njegova ratnička zvijezda i ostala je samo ova olupina od tijela koju su ovih nervoznih 6 vojnika vodili na množenje s nulom.

Skoro sat vremena im je trebalo da pređu tih 2 kilometra do željezničkog kolodvora u Feričancima. Kada su tamo ugledali ostatak njihove čete, na licima šestorice pojavio se osmijeh olakšanja i nevjerice. Iako Ivo Marinković još nije stigao, susret s ostalima iz svoje čete doživjeli su kao konačan kraj agonije. Kraj agonije koji je trebalo što prije isprati jakom rakijom. Jer sada su mogli podijeliti ogromnu odgovornost s puno većim brojem vojnika pa je bilo neusporedivo lakše. Uspjeli su. Jebeno su uspjeli!

Zavezali su Pepiju ruke i noge i bacili ga na pod ispred željezničke zgrade, svakim sljedećim gutljajem rakije ispirući strah koji su pretrpjeli zadnjih sat vremena.

S trećim ili četvrtim gutljajem rakije pojavila se i hrabrost kojom su pričali suborcima na kolodvoru kako nije taj Pepi ništa posebno. Počeli su zajedničkim, pijanim snagama smišljati paralelnu verziju stvarnosti u kojoj je njihova uloga bila neusporedivo važnija, hrabrija i ključnija od one dosadne, stvarne, u kojoj su još nedavno sudjelovali. Rakija je obavila svoje i uskoro je cijela četa bila pijana.

- A da si ipak malo damo oduška- pijano je prokomentirao najglasniji među njima: Pa zaslužili smo.

Upravo je on, uz urlik: „mater ti jebem ustašku” zadao prvi udarac vojničkom čizmom u nezaštićena Pepijeva rebra. Bol je bila tupa i otrežnjujuća. Redali su se jedan za drugim, spominjući poginule suborce, članove obitelji, spaljene kuće, i tko zna koje sve razloge pravedničkog gnjeva zbog kojih je Pepi zaslužio udarce.

Kada je Ivo konačno dojahao na vrancu, miris rakije odavno je vladao njihovim umovima. Alkoholom omamljenim tijelima trebalo je neko vrijeme da shvate da je Ivo tu. U sat vremena nasamo s Pepijem, ispucali su sav svoj bijes. No, vidjevši Ivin ljutiti pogled, jedan za drugim, popadali su na pijane guzice.

Zavladala je gotovo apsolutna tišina. Ivo je sišao s konja i laganim korakom krenuo prema Pepiju.

Pepi je čekao svoj kraj. Previše je on ljudi poslao u smrt posljednje četiri godine da bi se imao čemu nadati ili u što vjerovati nakon smrti. Kada je začuo polagane korake koji se približavaju njegovom pretučenom tijelu, pregaženom u prašini ispred željezničke zgrade u Feričancima, pomislio je da mora da je smrt konačno došla po njega. Do maloprije je sve bilo tako bučno, pijano i bolno, no sada, tišina je preuzela glavnu riječ.

Kada su se koraci zaustavili samo nekoliko centimetara od njegove krvave glave, pomiješane s prašinom, učinilo mu se da ga netko doziva.

Kada je nakon nekoliko trenutaka ponovno začuo svoje ime, podigao je uz puno muke svoju glavu i kroz batinama natečene oči ugledao njegovo lice.

- Ivo- izbljuvao je zajedno s krvlju iz usta ta tri slova njegova imena. Pomalo nadrealan je bio njegov lik. Proširio je zjenice koliko mu je bol dozvoljavala, da se uvjeri da stvarno vidi blagi osmijeh na njegovom inače strogom, vojničkom licu. Puno je vremena prošlo otkako su se zadnji puta vidjeli, u poprilično drugačijim okolnostima.

- Neke se stvari nikada ne zaboravljaju- mirno je rekao Ivo, kao da su samo njih dvojica prisutni. Kao da oko njih nema brojnih, doduše, pijanih partizana, koji su se zadnjih sat vremena iživljavali nad Pepijevim tijelom. - Slobodan si- dodao je Ivo, rukom pokazavši u pravcu svoga vranca na kojemu je dojahao. Prelomio se šokirani uzdah pijanih vojnika. Nitko ovo niti u najluđim snovima nije mogao očekivati. Omamljenih pogleda, vojnici su u nevjerici gledali jedan drugoga, no nitko se nije usudio apsolutno ništa napraviti protiv Pepijeve volje.

Pepi je pokušao podići svoje tijelo, no jedva da se nekoliko centimera odvojio od krvave prašine. Ivo mu je pružio ruku, podigao ga i pomogao da se dovuče do konja.

Pomogao mu je Ivo i da se popne na konja, stavio mu uzde u ruke, nakon čega je udario konja po stražnjici i ovaj je naglo krenuo u smjeru suprotnom od partizanske vojske. Znao je Ivo da će ga konj odvesti njegovima. Da danas neće nastradati od partizanske ruke.

Koliko je prošlo- pitao se Ivo, zagledan u prašinu koju je za sobom stvarao njegov vranac s Ivom na njemu, jureći kao da ne postoji sutra.

Tri, možda četiri godine.

I sve je u njegovim sjećanjima bilo živo kao da je bilo jučer. I ona vješta zamka u koju su ga namamili ustaše gore u Drenovcu i batine koje je dobio, zbog kojih je osjećao potpunu nemoć da samom sebi iskopa grob, nad kojim je dan poslije trebao biti svečano smaknut upravo pred velikim Pepijem.

Sjetio se i onih predratnih dana i susreta s Pepijem na seoskim zabavama. Nisu njih dvojica nikada bili posebno bliski, jer ipak su bili iz različitih sela, pa im ta geografska odrednica nije dozvoljavala da se druže, no bilo je među njima neke vrste poštovanja koje si nikada ne bi znali objasniti.

Nije to njihovo prešutno poštovanje prestalo niti kada je počeo rat, iako su se našli na čelnim pozicijama neprijateljskih vojski. Pepi je bio prvi koji je to i dokazao. One noći u Drenovcu, nakon što je pretučen čekao svoj kraj, Pepi se pojavio iznenada, podigao ga s poda onakvog polumrtvog, stavio ga na konja i poslao u noć spasivši mu život.

U Ivi je zavladao osjećaj mira. Tko bi rekao da će ikada dobiti priliku uzvratiti uslugu na identičan način.

Još iste večeri, Pepija će, onako onemoćalog, ošamućenog i premlaćenog Ivin vranac vratiti njegovima. Njegovima, koji će ga, zajedno s konjem, čuvši što se dogodilo, iste večeri upucati u stražnjem dijelu dvorišta napuštene kuće, vjerujući da je prešao na partizansku stranu kada ga je strašni Ivo sačuvao na životu.

Jer, onog trenutka ranije tog dana, kada je stara parnjača naglo zaškripila pod pritiskom panično povučene ručne kočnice nekoliko kilometara prije kolodvora Feričanci na pruzi Osijek- Virovitica, Pepi je znao da je došao taj dan.

KOMENTAR: priča nastala na Ferićevoj radionici proze. Zadatak je bio da, parafraziram, ubacimo iznenadnu samilost nekog SS oficira ili slične osobe. Iste sam se sekunde sjetio Pepija, bakinog brata, ustaškog zapovjednika koji je zapovijedao slatinskim krajem za vrijeme drugog svjetskog rata. Priča o samilosti prema Ivi i potom uzvraćenoj samilosti od Ive, prema priči koju sam čuo, istinita je. Malo sam se poigrao i nadodao kako je to moglo izgledati. Nisam neki fan ove priče niti volim pisati ovakve pizdarije, no dobro mi je došlo za igranje. Nemam osjećaj da imam kapacitet da adekvatno opišem situaciju, a da ne upadnem u pathos. Prezasićena mi je ova priča, umara me, brzo gubim interes za nju.