Trail

A znaš kako su me samo voljeli. U redu su stajali da bi se fotkali sa mnom. Velika je ovo stvar za svijet trail trčanja, uzbuđeno su mi govorili na engleskom s jakim lokalnim naglaskom, da netko po prvi puta u povijesti dolazi na utrku iz tako egzotične zemlje. Fotkao sam se, smješkao, trudio biti dobar gost, prešućujući da je meni njihova zemlja isto tako egzotična. Smješkali su mi se i tijekom utrke, srdačno me pozdravljali na okrepama, na kraju mi se zahvalili da sam došao i rekli i da me, kada dođem sljedeće godine, čeka besplatna startnina.

Nisam došao. Nisam došao jer je politička situacija u mojoj zemlji postala krajnje nesigurna.

Zato sam došao dvije godine kasnije. Besplatna startnina nije me više čekala. Platio sam mračnom i krajnje opasnom tipu 10x veću cijenu da bi me prošvercao preko granice. Mene, ženu i malo dijete. Ostavio nas je usred šume u gluho doba noći u podnožju brda koje smo trebali prijeći. Nitko mi se više nije smješkao, nitko se nije imao potrebu fotkati sa mnom. Sada, kada sam beskućnik, kada je nekoliko članova moje obitelji poginulo tijekom brisanja našeg grada s lica zemlje, kada su staze kojima sam do nedavno trenirao sada prve ratne linije, ekipi koja mi se prije par godina srdačno smješkala, sada sam terorist. Ilegalac, neprijatelj, neželjeni nametnik, onaj koji im želi oduzeti njihovu kulturu, vjeru, stil života. U trail utrci u kojoj staze nisu označene, nema okrepa, a konkurencija, za razliku od mene koji u rukama nosim dijete, istovremeno pomažući premorenoj ženi da me prati, trči za nama s puškama i psima.