MEDITACIJE o psihoterapiji, part 2

Moj psihoterapijski učitelj Ulrich pravio je razliku između „pričati o“ i „raditi na“.

„Pričati o“ u terapijskom kontekstu značilo bi ostati u carstvu riječi, logike, istine i teorije. Osoba dijeli svoju priču, no nije spremna, sposobna ili voljna prepustiti se nesvjesnim i iracionalnim signalima koje nam tijelo tijekom pričanja priče šalje. U većini slučajeva ti su signali potisnuti i doživljavaju se kao prijetnja i ometanje u čežnji da se ispriča priča. To je sadržaj koji osoba skriva od terapeuta i čuva ga za sebe, uglavnom ga negirajući i potiskujući, ponekad se srameći ako nađe način da izbije na površinu.

„Pričati o“ podrazumijeva povjerenje u kontrolu i sigurnost očekivanog, racionalnog, logičnog. Postoje pravila i istine i na nama je da ih slijedimo. Na ovom mjestu esencija (neka vanjska istina) prethodi egzistenciji (našoj cjelokupnoj osobi) i esencija definira kako se trebamo ponašati. Ta esencija može biti psihološka istina, teorija, naučena normalnost, nadnaravno biće, poziv na tzv. emocionalnu logiku ili bilo kakav drugi mentalni koncept.

U slučaju onoga što Ulrich naziva „raditi na“, svi oni nesvjesni, iracionalni, emocionalni i tjelesni signali ključevi su koji otvaraju vrata potencijalnog regresijskog transa. Pod regresijom ovdje ne mislim na ništa nazadno, nezrelo i „krivo“, već potencijal povratka na važna i često neprorađena mjesta naše emocionalne biografije. Pri tome uopće nije toliko bitno je li priča koju osoba priča doslovno točna. Priča odlazi u drugi plan, priča je samo upaljač koji razgorijeva emocionalnu, iskustvenu vatru. Povjerenje u racionalnu kontrolu ovdje se mijenja povjerenjem u snagu odnosa i podrške osobe psihoterapeuta pokraj nas. Egzistencija ovdje prethodi esenciji. Egzistencija je povjerenje u naše unutrašnje, cjelovito iskustvo. Podjednako su tu bitne i misli i emocije i senzacije i intuicija i što god se već pojavi. Egzistencija je na prvom mjestu, a esencija ovdje prestaje biti neka vanjska istina. Esencija ovdje postaje odnos s terapeutom.

„Raditi na“ znači usuditi se krenuti na put pun neizvjesnosti i potencijalnih intenzivnih emocija. „Raditi na“ poziva na suočavanje s našim najstrašnijim, životnim strahovima. Strah od smrti i ostavljenosti. Strah da ćemo, ako se prepustimo punom intenzitetu potisnute emocije, nepovratno poludjeti.

Jako je važno da na to putovanje ne idemo sami. Povjerenje u osobu terapeuta na ovom je putovanju presudno. Jer, u trenucima kada se približimo esenciji svog životnog straha od smrti i/ili ludila, otkrivamo da je najčešće upravo iskustvo samoće u originalnom iskustvu, u kojemu tu samoću jednostavno nismo mogli podnijeti (pa smo od tog emocionalnog iskustva morali daleko pobjeći i potisnuti ga). I zato je u ponovljenom približavanju, na prvu često eksplozivnoj, potisnutoj energiji, imati nekoga tko je emocionalno sinkroniziran s našim stanjem, nekoga tko može podnijeti puni intenzitet naše emocije, ključno i iscjeljujuće. Odnos je taj koji liječi, koji mijenja naš mozak i otvara prostor za nova, dubinska iskustva u srži našeg bića, koja će onda definirati i naše buduće odnose prema sebi i drugima.

Jer važno je da, u transu svojeg vraćanja na to zastrašujuće i u našem vjerovanju po život opasno mjesto, pokraj sebe imamo osobu koja svojim tonom i otvorenim srcem šalje poruku da nismo sami i da se, ma koliko nas bilo strah, možemo prepustiti i predati emociji koja se upravo sprema eksplodirati u nama. Koja nas suosjećanjem uči da ta eksplozija nije veća od nas i da imamo sve što je potrebno da preživimo svoj originalni strah. Da nećemo poludjeti ako se predamo toj potisnutoj energiji. Da će ta toliko zastrašujuća emocionalna eksplozija, jednom kada probije branu, poprilično smanjiti svoj zastrašujući intenzitet i da neće trajati vječno.

A kada energija konačno poteče, dolazi iskustvo oslobođenja koje je podjednako moćno, kada sam sam bio subjekt rada sa svojim terapeutima i terapeutkinjama, kao i kada sam imao čast da budem vodičem.

A što tek reći o čaroliji tišine nakon, kada se oluja stiša, a disanje se osobe, dok se polagano vraća u sobu, nježno stišava…