sramota

Bilo je to prije 6 mjeseci. 20 dana mlađa od moga sina. Kćerka kolegice. Išli su u istu srednju školu. Oboje poprilično aktivni i popularni u školi. Baš kao i njezina mama i ja na poslu. Zgrada groblja pucala je po šavovima. Izvan zgrade ostalo je barem duplo toliko ljudi. Kažu da je kompletna škola došla. Lik je projurio kroz crveno i pokupio je na zebri. Nije bio pijan. Tipkao je na mobitel.

Zar je stvarno prošlo samo 6 mjeseci?

Od svih ljudi koji nisu došli, jedino me njezin nedolazak istinski razljutio. Nije se radilo o uzvraćanju podrške. Radilo se o osudi. Osudi da sam, za razliku od nje, ja kriva za smrt svoga sina.