SASVIM MOJA IMPRESIJA NA KONCERT DANA TEPFERA U MALOM LISINSKOM, 9.11.2021.

Dan Tepfer nije zaslužio onakvu publiku jučer. Ili da preciziram, onakva publika nije zaslužila Dana Tepfera. Za razliku od koncerta Vijay Iyer trija u petak, na koji sam pozvao gotovo svakoga za koga sam mogao pomisliti da bi mogao doživjeti potencijalno genijalan koncert (a koncert je po meni bio ništa manje nego genijalan s onakva tri muzička genija), Dan Tepferov koncert jazz varijacija na Bachove Goldberg varijacije sam tek ovlaš spomenuo rijetkima. Iako je Dan jedan od najtalentiranijih muzičara svoje generacije (u siječnju će napuniti 40 godina), iako je uz muzičku nadarenost stigao diplomirati i astrofiziku, nije to bio koncert na koji bi zvao neiskusnije slušatelje. Da se razumijemo, ja sam muzički analfabet, no imam taman dovoljno iskustava koncerata klasične muzike i nešto više jazza da otprilike znam kako bi mogle izgledati jazz improvizacije na Goldberg varijacije. Znao sam da neće biti puno gledatelja, i nije bilo. Stotinjak ljudi, možda 150, taman dovoljno da bude korektno. Dan Tepfer ispričao nam je prije koncerta o svojoj fascinaciji suvremenošću Bachovih varijacija kojima nedostaje oko 20 godina da proslave 300 godina postojanja. Pričao nam je i o Bachovoj virtuoznosti, zbog koje je bio nadaleko poznat. Napomenuo je da svoje improvizacije na Goldberg varijacije svaki puta svira drugačije.

Pomislio sam, iz čiste predrasude, da je ovdje dobar dio publike kojoj ovdje nije mjesto. Koja se neće znati nositi s onim što slijedi. Ako uzmemo u obzir da se radi o improviziranom koncertu koji svoju egzistenciju gradi na ničijoj zemlji između jazza i klasike, bojazan da bi moglo biti neugodno iznenađenih pokazala se točnom.

Iz moje perspektive izgledalo je da se Dan od početka otvara za stvaralački proces. Da traži načina da zajaši zmaja kreacije.

S obzirom na narav Bachovih varijacija koje završavaju svakih nekoliko minuta pa počinje nova, za neko dugotrajnije udubljivanje ovdje nije bilo prostora. Svu genijalnost i moć trenutka trebalo je iskazati u vrlo malo vremena prije nego stane pa krene iz početka. Za ovakvu vrstu stvaralačkog solo koncerta tišina publike ključna je. A kako je to izgledalo u maloj dvorani Lisinskog u utorak? U jednom je trenutku nekome zazvonila poruka na mobitelu. Tepfer je to simpatično iskoristio i odsvirao melodiju poruke. Uskoro je netko iz publike počeo pričati. Dan je ljutito prstom pokazao da ušute. Pričanje se ponovilo. Nakon nekog vremena netko je glasno ustao. Glasni koraci, glasno lupanje vratima dvorane. Pa još jedno ustajanje i glasno napuštanje dvorane.

Sve bi to u nekim drugim uvjetima moglo proći kao obične tričarije, no ne i na ovakvom koncertu. Ne u trenucima dok se muzičar otvara neizvjesnom, dok stvara muziku ispred nas. A nema ritam sekcije koja će bukom sakriti zvukove iz publike. Kada nema prostora ni vremena, kao na koncertima Keitha Jarretta, čija je improvizacijska dionica znala trajati i do pola sata pa se uz puno repeticije i istraživanja moglo naći mjesto susreta. Ne. Ovdje je stvar minimalizma. Minimalizma koji traži visok stupanj koncentracije.

Zamišljam si takvu vrstu improvizacije kao jako ranjivo mjesto. Ako se hoćeš otvoriti kreativnom procesu u tako skučenom prostoru, moraš se s povjerenjem otvoriti misteriju (što god već taj misterij bio). Moraš izgubiti ego i postati slugom većem od sebe (onom nesvjesnom, nepoznatom, nekontroliranom, iracionalnom, ranjivom, mističnom, umjetničkom). Posebno kada se u taj podvig zaputiš sam.

Iako nikada to iskustvo neću imati šansu doživjeti svirajući, imao sam slična iskustva u psihoterapijskom radu s ljudima. To mjesto kreacije, otvaranja ranjivosti, s povjerenjem u proces. Da mi u tom trenutku netko počne nezainteresirano pričati sa strane, točno si mogu zamisliti koliko bi to bolno i iritantno bilo za mene. Koliko bi osiromašilo i uništilo potencijal trenutka.

Ostatak publike znao je, na sreću, na kraju koncerta umjetnika nagraditi gromoglasnim i dugotrajnim pljeskom za iskrenost kojom je pristupio stvaralaštvu. Jer, ovo nije bio koncert koji je odsviran, već koncert koji je Dan ispred nas stvorio.

Vratio se Dan na bis i odsvirao/otpjevao „Sumertime“ na sasvim svoj način. Treba li spomenuti da je tijekom te emotivne izvedbe nekome na 10 sekundi zvonio mobitel ili se to od ovakve publike i podrazumijeva?

Ono što je meni bilo zanimljivo i poprilično iznenađujuće za mene je svijest da me niti na sekundu pub(l)ične pizdarije nisu izbacile iz takta. Nisam osjećao nikakvo zamjeranje prema nikome. Ljudi su se našli na krivom koncertu i to je sve. Nismo bili prava publika za ono što je Dan, uvjeren sam, mogao dati da smo bili. Jer, ma koliko to preuveličano zvučalo, za ovakvu vrstu koncerta da bi postao nezaboravan, publika je strašno bitan faktor. Definitivno nismo bili dorasli partner. Što nikako ne znači da Dan svoj dio posla nije obavio vrhunski.

Nadam se samo da Dana ovo neće obeshrabriti da nam se uskoro vrati jer nemam nikakve sumnje da ćemo još puno čuti o njemu i od njega.

(fotografije: Davor Hrvoj)