naš mali svijet u kojem važna je ljubav.

Prostor. Prazan. Tih. Mračan.

Sama si. Tiha. Prazna.

Hoće li doći? Tko će doći?

Tražiš se u odnosu s prostorom. Tražiš svoje mjesto.

Ovdje na povišenom, na pozornici, kada bi mogla birati, definitivno ne bi bio tvoj izbor. Stati pod svjetla, izložiti se reflektoru pažnje.

Reflektoru tuđe pažnje, koji u današnje vrijeme u ovakvim izdvojenim uvjetima traje maksimalno nekoliko minuta, dok se u rutini svakodnevlja to trajanje broji u sekundama.

Jesi li izabrala pravu pjesmu za početak? Hoće li prepoznati tvoju poruku, tvoj poziv?

Iako im to nikada nećeš do kraja priznati, znaš da bez njih nemaš šanse. Ključan su sastojak u receptu, brašno od kojega treba zamijesiti kruh. Na tebi je da ga oblikuješ, da otvoriš što više osobnih, zračnih jastuka poistovjećivanja, da što suptilnije pristupiš neartikuliranoj masi i od nje napraviš cjelinu.

Nisi tu da pjevaš sebi. Nisi tu da pjevaš zidovima. Prostoru.

Praznom prostoru. Tihom. I punom granica.

Dokle može dobaciti tvoj goli glas? Kako će se i pod kojim kutom odbiti kada te spoje na pojačalo? Kako ćeš zvučati kada ti provuku glas kroz kutiju?

Možeš li probiti granicu? Njihovu granicu?

Mogu li te čuti? Hoće li čuti tvoju poruku? Tvoju neverbalnu poruku?

Tvoje biće?

Tvoju bol?

Prostor. Lakše je kada je prostor zatvoren. Barem imaš neku šansu da se glas ne izgubi u beskraju. Ovako prostor ima svoj kraj i svoj početak. Ima svoje kutove i svoju tišinu.

Na tebi je da ga upoznaš, da ga osujetiš, uzmeš na svoju stranu, da po njemu skrojiš plan svoje vojne, svoga napada na distanciranost publike.

Ponovno ti se obija o glavu pitanje: tko će doći? Hoće li doći i netko tvoj?

Netko tko te zna, netko tko ima zrcalni neuron kompatibilan s tvojim.

Netko tko u svojim svjetonazorskim bojama poznaje nijansu tvoga mraka.

Nije ti prvi puta, a opet, prvi je. Mora biti tako, duboko u sebi znaš da, onog trenutka kada prestane biti prvi, umrijet će nešto važno (ma koliko se drugima činilo isprazno i tezgaroški).

Nisi tu da pjevaš. Da zabaviš, da ispuniš vrijeme publici smislenim sadržajem, da mogu opušteno komentirati na putu doma da definitivno nije bilo izgubljeno vrijeme.

„Ti nisi tu da držiš govore.

Nisi tu da im se svidiš.

Nisi tu da lijepo lažeš.

Tu si da nešto kažeš.

I ako boli

i ako steže...

posao je obavljen.”

A znaš. Da te većina neće čuti. I ne treba te čuti. Tvoje je da pokucaš. Da glasno, jasno i strastveno pokucaš na što više vrata oko sebe.

Na vrata unutar ovog prostora.

Hoće li ih otvoriti,

na njima je.

Vrijeme prolazi, vrijeme za početak dolazi.

Penješ se, korak ti je klimav, koljena premekana za ovoliko glasan reflektor.

Pljesak je, kao i uvijek, na početku, mlohav i redaradijalan.

Ok. Počinje.

Jesi li spreman? Gledaš ga, nervozno ti i distancirano, sa svojim unutrašnjim demonima u dosluhu, klima natrag. Udišeš polako, zidovi su tu. Mračni su i tvrdi. Neprobojni. Međaši polja, granice prostora. Hvala vam da ste danas tu. Danas sam slaba i ranjiva. Preranjiva za beskraj otvorenog prostora. Danas vas trebam. Da zadržite sav taj mrak, moj mrak, na dohvat oka.

Prvi ton stišava ih, tamo, s one strane rampe pozornice. Na etaži minus 1, naspram tebe. Sada si ti na redu.

Da im prvom pjesmom, svima redom, razbucaš dekice, jastuke i plišane igračke po prostoru. Tvojim glasom ispunjenim prostorom.

Ajmo, dosta je bilo spavanja. Sada ćemo malo biti tu.

Sada ćemo malo učiti jedni od drugih o postojanju i buntu.

Sada ćemo se sresti.

Dobro je. Imaš ih. Danas ih imaš. Povjerovali su ti.

Tihi su.

Širom otvorenih ušiju, gestikularno stisnuti u ramenima, kako bi nesvjesno poslali poruku da su naštimani na tvoj egzistencijalni tonalitet.

Grmiš s pozornice. Danas se možeš baciti slobodnim padom.

Danas te ima tko dočekati.

Tu su.

Došli su.

Ovi tvoji.

Ovi sa zrcalnom neurozom kojom bez zadrške primaju tvoju poruku. Sve primaju, a ništa ne zadržavaju.

Tako tečete zajedno dopuštajući težini svijeta da se rastvori pod zamolbom tvoje ranjivosti.

Pod kreacijom tvoje emocije, gdje iskrena nemoć postaje svemoć.

Jer,

kako već kaže pjesma,

tvoja pjesma:

„kada nemaš više vjere u prazna obećanja...”