mrak i cvijet

Čula sam da tijelu žene trebaju dvije godine da se oporavi od poroda. Za psihički oporavak dobiješ tek poneku sekundu. Jer, otprilike mi je nekoliko sekundi bilo potrebno da shvatim da mi nitko neće dići spomenik za svu bol i agoniju kroz koju sam prošla. No zato će mi automatski dići letvicu očekivanja, odgovornosti i krivnje. Sve što ne bude valjalo u tvom životu, bit će moja krivnja. Sve što bude dobro, podrazumijevat će se.

Kako mi samo danas naivno djeluje ta mlada djevojka koja je vjerovala da će kroz trudnoću i porod zaslužiti poštovanje i suosjećanje. Da je drugo stanje neko povlašteno stanje. Da će on to shvatiti nakon što se rodiš.

Da će…

Da će barem…

Biti tu.

A znaš kako ide priča. Djeca su glasna, potrebita i zahtjevna, a on nije odgajan za ideju da bi bilo čije potrebe mogle i smjele stati ispred njegovih. On je rođen da bude kapetan, a ne mali od palube. Stvoren je da zapovijeda, odlučuje, da je njegova prva i zadnja. Da se čuva za velike stvari.

Ja sam pak rođena da sanjam o onih nekoliko sekundi na kraju života, kada ću konačno, odlučno i strastveno pokazati srednjim prstom prema njemu i posljednjim snagama zaurlati svoje, cijeli život potiskivano: Ti si kriv za sve! Sjebao si me!!! Uništio si mi život!!! Sve si mi uzeo, gade sebični!!!

Da. Ne moram ti objašnjavati. Dovoljno si stara. Dovoljno si dugo žena da ti ne moram objašnjavati. Malo lakše se preživljava kada je, s vremena na vrijeme, barem nakratko, glavni krivac izvan tebe. Naučila si to od mene i znam da sve češće, u raznim verzijama očaja, i ti igraš tu igru.

I onda jučer, dok sam kuhala ručak, čujem pjesmu od Josipe Lisac. Znaš tu pjesmu, onu njezinu najpoznatiju, nešto o mladosti, tako nekako se zove. Bila sam usred zakuhavanja juhe kada je počela meni iza leđa na radiju svirati ta pjesma. Na prvu me obradovala. Vratila me u mladost, davno je bilo kada sam je prvi puta čula. Kada je na valu ugodne nostalgije došao refren, zapjevala sam uz Josipu.

- Tko zna… možda na me… čeka… neki“- nije dugo prošlo prije nego su mi suze nakvasile glas. Pokušala sam se iskontrolirati, započela sam hitni manevar potiskivanja, onako kako to radim većinu svog života.

- Što ti je, ženska glavo- rekla sam samoj sebi: Daj se više smiri.

No što sam se više trudila, suze su sve jače tekle, kapajući u lonac s kipućom juhom.

Kada je Josipa otpjevala dio refrena „možda, tko zna, jedna od sretnih…“, pala sam na pod i glasno zajecala. Josipa je pjevala, juha je curila preko rubova lonca i štednjaka, a iz dubine mog trbuha eruptirala je desetljećima potiskivana emocionalna bol žene koja nema pravo na poštovanje i suosjećanje.

Ništa ja tu više nisam mogla. Ništa ja tu više nisam niti trebala, sada, kada sam konačno pustila da bude kako je. Sada, kada sam konačno otpustila iluziju kontrole.

Trajalo je koliko je trebalo trajati. Kada je u nekom trenutku završilo, prvo što sam uočila iz vanjskog svijeta bili su rezanci na podu, na nekoliko centimetara od moje glave. Na radiju su svirale neke druge, muške, meni potpuno nevažne pjesme. Nisam bila gladna pa sam ustala i izašla iz kuhinje.

Kada je nekih pola sata kasnije ušao u kuću i svojim strogim glasom pitao gdje je ručak, odgovorila sam mu mirnim tonom: Eno ga na podu kuhinje.