Moraš skupit sve.

Prvi je puta došla k njemu na terapiju, prvi je puta prošla kroz smeđa drvena vrata, ušla u bijeli hodnik i stala pred vrata sobe s njegovim imenom na njima, vrata na koja će kroz nekoliko trenutaka pokucati,

kroz koja će za nekoliko trenutaka ući.

No nije joj bilo prvi puta da je na terapiji.

Na vratima je, ispod njegovog imena, na A4 papiru pisalo:

„Daleko iza ideja o ispranom i pogrešnom,

postoji mjesto.

Tamo ćemo se naći.” Rumi

- Jao, kakvo pretenciozno sranje- promrmljala je ispod glasa.

- Zar opet?! Pun mi je kurac više tih new agerskih mističara- glasno je pomislila.

- Ne još jedan, samo ne još jedan guru nadahnutog življenja.

Koji joj je ovo bio terapeut u zadnjih mjesec dana? Peti ili šesti. Skupljala ih je kao što djeca skupljahu pokemone, ili što je već danas aktualno da odgaja djecu da uz mantru „moraš skupit sve” postanu kapitalisti maleni, mi smo vojska prava. Razmišljala je da nabavi album i da u njega zalijepi, jednog po jednog terapeuta, dok ih ne skupi sve, na nivou grada, možda čak i države, ma što ne i govornog područja.

Važno je u životu imati hobije, nešto što ti predstavlja strast, što te veseli i uzbuđuje, što ti daje razlog da se probudiš ujutro, da prebrodiš tešku krizu besmisla i ustaneš iz kreveta nemoći. Uostalom to je jedino oko čega su se slagala ona petorica ili šestorica prethodnih. Jedino pametno što su joj savjetovali u njezinoj borbi s depresijom.

Pretpostavila je da njezino promiskuitetno skupljanje isključivo muških terapeuta kao jedini hobi koji je uzbuđuje i drži na metar i pol distance od ormarića s tabletama za vječno spavanje, i nije nešto s čime bi se ova petorica ili šestorica složili.

Otići po drugo mišljenje za njezinu je malu, i doduše jako skupocjenu razbibrigu, imalo sasvim neko doslovno značenje. No imalo se, moglo se. Sav onaj prljavi novac, koji joj je omogućila ona prljava odvjetnica koja zna igrati prljavo u jednoj beskrajno dugoj i prljavoj parnici protiv bivšeg muža, nije mogla zamisliti da pametnije potroši.

Jedini uvjet je bio da transakcija ide online da niti u jednom trenutku ne uzme novac u ruke. Njegov novac. Njegov prljavi novac.

Pokucala je na vrata. Točno posred papira s Rumijevim citatom, taman uz rub da barem malenu poderotinu napravi na tom papiru.

- Zdravo- rekao joj je i pružio ruku.

Nasmiješila se i sjela na crvenu fotelju.

- Ne možeš tu sjediti, to je moja fotelja- hladno je prokomentirao.

- Tvoja- iznenađeno je odgovorila: Ovaj, mislim, vaša?

- Da. Moja- dodao je pustivši ton da se spusti niz tobogan stišavanja.

- Ok- uzvratila je i dalje zadržavajući gard tonalnog čuđenja, no ipak prihvaćajući pravila igre.

Kakav početak. Ovakav trash početak još nije imala. Sjela je na crvenu fotelju nasuprot.

Šutio je.

I ona je šutila.

Pa je onda on malo šutio.

Pa opet ona.

Bio je to njezin liturgijski ritual. Uvijek je počinjala šutnjom. Nitko od one petorice, šestorice prije nije izdržao i prvi bi progovorio. No ovaj je šutio i gledao je.

Bilo je neke boli u njegovom licu, nekog umora, ravnodušnosti i tuge.

Počela ju je, nije da je nije počela nagrizati ova šutnja, no nije sada smjela odustati, nije se smjela predati.

- Reci nešto, pička ti materina- zaurlala je najglasnije što može u 15 kvadrata svojeg mentalnog dnevnog boravka: Pa koji te kurac plaćam nego da preuzmeš odgovornost!?!?! Reciiiiii neeeštoooo!!!!

Šutio je. Verbalno i neverbalno.

Osjećajući napetost, refleksno je pogledala na sat. Ušli su u drugu minutu. Niti jedan prije nije dogurao niti do kraja prve minute.

- O ne- zatitrao je njezin unutrašnji glas: Skužio me. Vidjela sam da me skužio da sam pogledala na sat! Glupačo, glupačo, glupačo!!! Kako si opet jednom muškarcu mogla tako otvoreno pokazati ranjivost.

- Ne, ne, ne... ne smiješ... nikako ne smiješ... ne... - počela je osjećati ogroman pritisak u plućima.

Podigla je pogled prema njemu.

Bio je tu. I dalje je bio jebeno tu.

- U pičku materinu- zaurlala je najglasnije što može, ovaj puta na van, prema njemu, dok je, da joj ne vidi suzu, naglo ustala i otrčala kroz vrata s kojih je u bijegu za sobom povukla i onaj Rumijev citat.

KOMENTAR: Priča je nastala kada sam jednog jutra naišao na vijest na netu da Booksa uskoro započinje s radionicom pisanja kratke proze. Vodit će je Zoran Ferić. Pomislih, zašto ne probati. Za sudjelovanje u radionici trebalo je poslati kratku priču i životopis. Pa sam napisao ovu priču. I imao sam dobar osjećaj u vezi nje. Nije mi ovo najdraže što sam ikada napisao, no vjerovao sam da je dovoljno za upasti među 10, koliko su primali. Uskoro je stiglo od Bookse da se jako puno ljudi prijavilo i da će nam uskoro javiti jesmo li primljeni. Odgovor je bio negativan. Nisam primljen. Jebiga. Bio sam iskreno tužan. Možda sam ipak trebao malo više vremena i pažnje posvetiti pisanju prijemne pričice. Mogao sam uzeti neku od prije napisanu s kojom sam zadovoljan pa ak ne prođe, da barem znam da nisam pao bez ispaljenog metka. Jebiga, izabrao sam ovaj scenarij i to je tako. Dan poslije, opet mail od Bookse. Ipak se oslobodilo jedno mjesto, a ja sam prvi ispod crte. I tako me ipak ova priča dovela do mogućnosti da sudjelujem na Ferićevoj radionici.

Sama priča meni je draga jer volim jeftini humor upakiran u odijelo hinjene ozbiljnosti. Ono neko mjesto kada ne znaš zajebava li se netko ili je mrtav ozbiljan. Liječi me taj sklizak teren, to poigravanje sa značenjima i stereotipima. Podilaženje ateističko-paradoksalnom božanstvu neozbiljnosti i lošeg humora. Istovremeno, naravno da tu mora biti mjesta za sprdanje s barem ponekim autobiografskim segmentom. A u ovoj ih priči ima na pretek. Sve u svemu, hvala ti pričo da si me ipak, iz drugog pokušaja, prebacila preko letvice prava da pristupim radionici. Tvoja misija je time završena i možeš mirne duše otići u zaborav.