MEDITACIJE O PSIHOTERAPIJI, part 8

Sjedim sinoć sa sestrom na terasi kafića „Ae“ u Radićevoj na pivi. Volim s vremena na vrijeme otići tamo. Volim određenu distanciranost njihovih terasa, u odnosu na ljudima krcatu i bučnu Tkalču. Već samim prolazom kroz Tkalču, trošim skupu struju svoje životne energije. Odlaskom na mirnije mjesto, kazaljka na brojilu se stišava i polako dolazim u potrošačku ravnotežu.

Nažalost, simpatično, mlado osoblje „Ae“-a tog je neradnog ponedjeljka za muzičku pozadinu izabralo glasnu bas muziku. A jedini slobodan stol je na direktnom udaru zvučnika. Osjetim kako se kazaljka ponovno uznemiruje, potrošnja počinje rasti. Postepeno, ne odmah naglo, no osjetim razliku. A živimo u vremenima inflacija, nestašice i neizvjesnosti pa treba reagirati na vrijeme.

Na sreću, donja terasa u „Ae“-u je potpuno prazna pa se s pivama u rukama zahvalno spuštamo dolje. No neće dugo trajati naše guštanje u miru i ugodnom razgovoru. Sredina je kolovoza i grad se opet počeo puniti.

Dolaze tri mladića i sjedaju direktno iza mene. Jedan mi sjedi 10 centimetara iza leđa, ostala dvojica nisu izvan radijusa od 50 centimetara. Taman da, htio, ne htio (trebam li naglasiti koliko je dominantno „ne htio“), čujem sve što pričaju.

- Dobra mi je ova mala, konobarica.

- Jel bi je kresnuo?

- A znaš da bi.

- Nekako je… luckasta.

I sve to, izgovoreno akcentualnim preseransom kao da sam buba na zidu pansvemirskog sastanka trojice direktora svemira. Sastanka, o kojemu će ovisiti višetisućljetni mir u galaksiji.

Ovaj uvodni kroki njihove transakcije neka posluži kao ogledni primjer onoga što se nastavilo u sljedećih nekoliko minuta u kojima sam bio svjedok.

O basovi moji dragi, što vas nema, u svoj predivnoj i predvidljivoj banalnosti vašega repetitivnoga i glasnoga „te jednog te istog“, da malo razrijedite ovu mentalnu buku iza mojih leđa. Produžujem gutljaj, dajem sestri znak da i ona dovrši ono malo pive što joj je ostalo. Odlazimo pronaći podnošljiviji okoliš na nekoj mirnijoj terasi, gdje je udaljenost do najbližih ljudi dovoljna da ih ne mogu čuti. Dobra stvar s obližnjom pivskom ulicom Opatovina je da tamo ima dovoljno kafića u kojima praznija terasa ne znači nužno i žuja/karlovačko repertoar pivi.

Dok odlazimo, nisam nešto pretjerano frustriran. Više u meni prevladava čuđenje u svijetu. Godinama ciljano izbjegavam ovakve razgovore, i onda, kada se u ovako rijetkim i kratkim trenucima susretnem s ovom verzijom varijacije na temu stvarnosti, svaki me puta iznova iznenadi da je sve kao iz mojih najtrešerskijih i najpovršnijih predrasuda.

Ostala mi je, i dan poslije, fascinacija površnošću i nesvjesnošću njihovog druženja. Kada sam bio mlađi, vjerovao sam da prave frajerčine poput njih znaju nešto što ja ne znam. Nisam, onako neiskusan, jednostavno mogao pojmiti da bi netko s toliko malo pokrića, mogao reproducirati toliko visoku razinu tonalnog samopouzdanja.

Vraćam se danas oko 14 sati doma hodajući po suncu, nakon što sam 40-ak minuta proveo čekajući u banci. Nisam ništa ručao i energija mi na očigled curi kroz prste. Mozak blebeće. U nedostatku tjelesnog goriva, sve je nihilističniji i gotovo svaku misao koja se pojavi baca na osobno. Na moj račun. U smjeru bezvrijednosti, nesposobnosti i beznačajnosti.

Samo… tko sam ja u toj priči? Osuđeni ili onaj koji osuđuje? Čiji je to glas koji kritizira, koji obezvređivanjem pokušava mene okriviti za sve prisutniju neugodu koja nastaje kao posljedica manjka energije.

Za svjesnost je potrebna energija, a moje nezadovoljene fiziološke potrebe gladi i žeđi, u kombinaciji s potrebom da se što prije maknem s jakog sunca, bacaju me u zonu kada se organizam prebacuje na „samo najvažnije“ model funkcioniranja. Svjesnost tu prva biva svedena na minimum. Kome u modu održavanja mehanizma na životu treba svijest? Sve ono bitno za moje postojanje organizam obavlja nesvjesno. No zanimljivo mi je, koliko sam u tom trenutku, s obzirom na redukciju, sposoban osvijestiti, da, ma koliko mi se polje svijesti smanjuje, mentalno blebetalo se nimalo ne stišava. Taj klepećući perpetuum mobile ne staje. Čak štoviše, postaje sve glasniji i glasniji. Sebično i umišljeno đubre kao pravi pijani milijarder ne smatra logičnim da bi i on trebao osjetiti posljedice osiromašenih, energetskih resursa.

Upravo suprotno. On samouvjereno i umišljeno, u nedostatku interne kontrole, preuzima kontrolu nad kormilom i raskalašeno i orgijastično vodi sistem u smjeru samouništenja.

Ono malo mene što je ostalo, postaje uvjerljiva manjina u svojoj domovini.

Na sreću, nisam daleko od stana i već pri prvim gutljajima hladne vode, energija se vraća. Nakon što ručam, glasačkog tijela u parlamentu opet ima dovoljno da privatnom i kaotičnom HDZ premijeru moga uma, biva rutinski izglasano nepovjerenje.

Ne treba mi dugo da se sjetim tročlane ekipe od noć prije. Kao da ima neke velike razlike između mog blebećućeg uma i njihovog blebećućeg uma. Uglavnom su to iste teme. Tek je stvar vještije egotripične strukture hoću li si dozvoliti takva jeftina i opća poskliznuća. No kada se pomete hinjenost i gluma, dođe na isto. Egotrip, seksualna žudnja, poriv za svemirskom direktorskom foteljom, glad za bivanjem u pravu, za puno, puno moći i samostojnosti.

Kakav cirkus. Kakav kaotični cirkus.

A da se, možda zatvorim u neki zen buddhistički, strogo šutljivi hram i provedem ostatak života meditacijom ispirući sve te dubinske mrlje svoga blebetala?

Ne, neću. Fascinantno mi je i genijalno otkriće koliki je ustvari potencijal moći koju mi imamo jedni nad drugima. U ovom slučaju mislim na sasvim drugačiju vrstu moći u odnosu na gore adresiranu moć kaotične hadezeovštine.

To je moć doživljavanja, suosjećanja, sinkronizacije bivanja s drugom osobom.

A ništa tako snažno ne utišava kaos našeg uma kao kada smo u blizini osobe kojoj vjerujemo. I to je jedna od najdojmljivijih psihoterapijskih „supermoći“. Da uz prisutnost osobe u koju imamo povjerenja, možemo regulirati svoja mentalna stanja i pronaći put iz trans-labirinta samoispunjavajućeg nihilističnog proročanstva naše kaotične mentalne mašine s oko 60-ak tisuća misli dnevno, koje mi nismo i nikada nećemo moći izabrati.

A jedina alternativa takvom suosjećajnom odnosu je gore spomenuti zen buddhistički hram i meditativno, postepeno otkrivanje koliko kaotičan naš um može biti.

Taj suosjećajan odnos, koji je ipak puno energetski cjenovno pristupačniji nama laicima od meditacije u tišini hrama, ne mora biti isključivo psihoterapijski. Prednost psihoterapijskog odnosa je da nudi kvalitetu prisutnosti druge osobe, koju, nažalost, većina svakodnevnih odnosa ne zna i ne može ponuditi.

Oni koji znaju prepoznati suptilnost razlike, osjećaju poštovanje prema psihoterapiji.