MEDITACIJE O PSIHOTERAPIJI, part 7

Moj je doživljaj da većina ljudi podrazumijeva svoje postojanje.

„Živjeti se mora“, kažu jedni.

„Što mi preostaje od života ako mi to uzmu“, govore drugi, već na sami spomen ideje da bi možda bilo dobro za njih da ostave cigarete ili alkohol.

„Ća je život vengo fantažija“, san, Maya, Matrix, brain in the pot…

Indijski su se yogiji prije tri tisuće godina bavili kompleksnom temom svijesti. Ono što su oni sustavno proučavali kroz praksu meditacije, zapadnjačka neuroznanost posljednjih godina otkriva zahvaljujući za to dostupnoj tehnologiji.

Za one koji žele čuti, nije više nikakva znanstvena tajna koliko je odnos krucijalan za ljudsko blagostanje i kvalitetno proživljen život. Nije niti tajna da emocije igraju ključnu ulogu u svim našim zdravstvenim stanjima. Stotine znanstvenih istraživanja dokazuju da je tako. Nije tajna da nam se mozgovi mogu međusobno sinkronizirati, da se tek rođeno dijete sinkronizira s mozgom majke i na taj način, na više ili manje uspješan način, uz njezinu pomoć i vodstvo, uči kako regulirati afekte. Radi se o potpuno nesvjesnoj komunikaciji koja se događa godinama prije nego li se prvi pupoljci racionalnoga pojave u životu djeteta.

A mi zapadnjaci i dalje nemilosrdno inzistiramo na dominaciji racionalnoga u životu.

Ono što me je psihoterapija naučila je da ti nije potrebna stručna i znanstveno utemeljena definicija kvalitetnog odnosa da isti doživiš. Kada se dogodi, znaš.

Kao što mala djeca znaju. Obožavam se gledati u oči s djecom od godinu do dvije. Toliko moćne, neverbalne, direktne komunikacije. usuđujem se, intuitivno laički, te interakcije nazvati samom srži „ja-ti“ odnosa. Vidim te i ti vidiš mene. Osjetim te i ti osjetiš mene. Tu smo, dijelimo ovo sada i to je sasvim, sasvim dovoljno. Sva je čarolija u spontanosti, nemoranju, obostranom interesu i istraživačkoj igri.

Naučio sam ponešto o tome u izbjegličkom kampu, radeći preko Društva za psihološku pomoć za Unicef.

Dogodila mi se ta jedna neprocjenjiva situacija u kojoj mi je bilo jako važno da jednoj malenoj djevojčici od možda 6 godina dam do znanja da mi je stalo, da suosjećam s njenom tugom, strahom i izgubljenošću. Malenoj djevojčici, od čijeg jezika nisam znao niti riječ. nisam znao čak niti koji jezik govori i iz koje države dolazi. Na kraju krajeva, nije niti bilo važno.

Stajala je na prozoru šatora, nekoliko metara udaljena od tate i mame, koja je u rukama držala malo dijete, mlađe od godinu dana. Iz nekog su ih razloga odvojili od ostalih i ostavili ih da čekaju sa strane u poluotvorenom šatoru, nekoliko metara udaljenog od šatora gdje se vršila evidencija. Vlak bi dolazio iz pravca Srbije, ušao u prašnjavi, izbjeglički kamp u Slavonskom Brodu, gdje bi oko 1700 ljudi izašlo van i moralo proći kroz evidencijski šator, i potom se, nekoliko sati kasnije, kada bi svi prošli, vraćali u vlak, koji bi ih potom odvezao do Slovenije. Bio je potreban tek kratak pogled na roditelje da bi se uočila njihova ogromna briga i izgubljenost. Pojma nisam imao jesu li im objasnili zašto su ih odvojili. Svi iz vlaka s kojim su došli iz Srbije, već su bili vraćeni natrag u vlak i isti samo što nije krenuo. Samo je njih četvero ostalo. Evidencijski šator, nekoliko metara dalje, bio je potpuno prazan. Policajci su se povukli jer su obavili posao, a sljedeći će vlak doći tko zna kada. Ostali su njih četvero, prašina i vojni šator. Slučajno sam se našao u prolazu, nakon što smo otpratili ekipu iz vlaka i pomogli, koliko smo mogli u prolazu, da se osjećaju kao ljudi. Uz sve poštovanje prema očitom strahu na licima roditelja, moju je pažnju privukao najtužniji pogled na svijetu. Pogled djevojčice koja kroz otvoreni prozor šatora negdje u daljini bezuspješno pokušava naći sigurno mjesto.

Na prvu sam bio oprezan. Evidencijski dio kampa i sve oko njega, pod strogim je nadzorom policije i nije bilo jasno smijem li biti ovdje ili ne. Atmosfera se mijenjala iz dana o dan, ovisno o raspoloženju odgovorne. Prije dva nas je dana ljutito otjerala iz te zone, da bi nas jučer osobno potražila i pozvala da se vratimo i zabavljamo djecu koja su često satima morala strpljivo čekati u nervoznom redu za evidenciju. Pogledao sam oko sebe. nije bilo nikoga od nadležnih. Tišina nakon što je posao obavljen.

Mogao sam se posvetiti djevojčici. Mogao sam na neko vrijeme zaboraviti na prašnjavi i nervozni, policijski svijet oko sebe i otvoriti se za nju. A jedino što sam mogao i znao otvoriti bila je moja suosjećajna tuga.

Vrlo smo brzo stupili u kontakt očima, no njezine su oči bile iznutra zatvorene za mene. Njezine su oči bile oči djevojčice koja je prestala vjerovati strancima. Morala je. Previše je traumatskih iskustava morala proživjeti u svom kratkom životu na po život opasnom, izbjegličkom putu.

Tako mala, a već je naučila sve licemjerje svijeta u kojemu živi. Tako rano morala je naučiti što znači biti nepoželjna, nevidljiva i beznačajna.

Jedino što sam joj mogao ponuditi bilo je da joj dam do znanja da je vidim. Da meni nije nepoželjna, nevidljiva i beznačajna.

Nije postojala niti jedna tehnika, niti jedna strategija koje bi se, by the book, mogao držati. Samo i jedino moja ljudskost. Iskrena, ranjiva, povjerljiva, ljubavna. Nikakva mesijanska iluzija spašavanja ili pomaganja, nikakav psihoterapijski egotrip da sam ja onaj koji bi morao znati kako se stupa u kontakt. Situacija je bila veća od svih dotadašnjih edukativnih i iskustvenih primjera. Situacija je bila živa u punom intenzitetu bolne bespomoćnosti.

I bio sam bespomoćan i boljela me njezina izgubljenost, njezino nepovjerenje i ljutnja prema meni. Mogao sam prihvatiti i dopustiti si njezinu ljutnju, ušutkati dio svog ega koji bi najradije zavrištao da ja nisam takav, da nisam „jedan od njih“, da ovi namršteni i nepovjerljivi grubi oko mene, koji su joj, što svjesno, što nesvjesno, zabranili da se osjeća kao ljudsko biće, nisu „moji“. Znao sam da za nju jesu. Da sam za nju i ja jedan od. Stajao sam nekoliko metara udaljen od nje, ukopan u prašinu. Jedino što sam mogao učiniti u svoju obranu, bio je pogled. Emocionalni i iskreni pogled. Gledala je i ona mene, nije skretala pogled. Bio sam dovoljno udaljen da se nije osjećala ugroženo.

S vremenom sam, osim pogledom, komunicirao i minimalnim pomacima prema njoj. Svaki je pokret dolazio nakon bezbrojnih unutrašnjih kontrola, kako bih bio emocionalno siguran da je pravi trenutak za pomak. U džepu sam imao čarobni štapić. Čarobni štapić koji je posljednjih dana svojim balonima od sapunice s raznoraznom, drugom djecom radio čudo da bi ih na neko vrijeme iščupao iz surove izbjegličke stvarnosti uplašenog čekanja u redu. S njom, nisam imao sumnje, to nije moglo proći. Još ne. Da sada pokušam, uništio bi povjerenje koje smo jako polako i postepeno gradili.

Uostalom, sva napetost i neizvjesnost druge djece i njihovih roditelja svodila se na strah hoće li proći kroz evidencijski šator i potom biti vraćeni u vlak i nastaviti putovanje. Najgori scenarij za njih bio je onaj koji se malenoj i njezinoj obitelji dogodio.

Ne znam koliko je naš neverbalni dijalog trajao. Postalo je to vanvremensko iskustvo. Na neko smo vrijeme postali, nas dvoje, sami na svijetu. Dvije izgubljene duše koje uče vjerovati jedna drugoj. Jer, ma koliko to možda nevjerojatno zvučalo, i mene je u nekom trenutku postao strah nje. Ova je situacija postajala sve intenzivnijom i tražila sve veći stupanj ranjivosti. Jer, da bi se mogao otvoriti na način koji je njoj trebao da bi povjerovala, morao sam otvoriti svoju dubinsku usamljenost, nepoželjnost, nevidljivost i beznačajnost nekoć malog Pavla. Malog Pavla, koji se, tek nešto stariji od nje, morao suočavati s prevelikim strahovima od rata. Malog Pavla, koji je, kada mu ja najviše trebala podrška, u najranijim danima ostajao sam s prevelikim i preintenzivnim emocijama, jer njegova mama zbog svoje samoće i boli u djetinjstvu, jednostavno u nekim situacijama nije mogla biti tu za njega, na način na koji je trebao, onda, kada je bio najranjiviji.

Ova mala djevojčica ima je tu moć da joj povjerujem, da joj se pokažem. Stvarni, ranjeni, širom otvoreni, emocionalno usamljeni Pavle.

Nakon toga, sve se odvilo samo od sebe.

Kada su se njezine oči širom rastvorile za mene, odlučno sam napravio korak prema njoj i spontano izvadio čarobni štapić i dječje radosno ispuhao nekoliko balona. O kako smo se samo srdačno, do samo nekoliko trenutaka prije dvije izgubljene duše, sada srdačno smijali. Ispuhavši još nekoliko balona, osjetio sam da sam stigao. Da smo stigli.

Da smo se sreli. povjerovala mi je i ja sam vjerovao njoj.

Bio je ovaj susret podjednako ljekovit za nju koliko i za mene. Do nedavno najtužnije oči na svijetu, sada su bile pune radosti i života. Pune nade i ljubavi.

I ona je osjetila da je naš susret gotov i radosno otrčala do roditelja. Njezina je radost bila toliko čista i snažna da je u sekundi, čim im se približila, uspjela rastjerati teške oblake brige s lica roditelja.

Dok sam laganim korakom prolazio kraj njih, ona je rukom roditeljima pokazivala prema meni, nešto im govoreći.

Otac se, sa suzama u očima, srdačno nasmijao prema meni, rukom pokazujući na svoje srce. nije mi trebalo prevesti ovu gestu.

Ta mi je mala učiteljica pomogla da naučim tako važnu, odnosu lekciju. Da naučim da biti u odnosu, u slobodnom, živom i otvorenom odnosu, znači osjećati se živo. Hvala ti na tome, predivna djevojčice. Nadam se da ste ti i tvoja obitelj našli svoje mjesto, u našem zajedničkom svijetu, u kojem važna je ljubav.