Meditacije o psihoterapiji, part 6
„Ovdje i sada“… „ovdje i sada“…
Stišće me u želucu dok pišem „ovdje i sada“. Neka dubinska, neverbalna potreba da stanem u verbalnu obranu tog zen-buddhističkog koncepta, kojega će kasnije ukrasti gestalt terapija (kojoj nekoć tepahu da je svojevrsna, zapadnjačka verzija zen buddhizma). I naravno, kako je gestalt terapija baza mojeg psihoterapijskog učenja o životu, puno sam blaži prema pokradenici i, rekao bih i pojednostavljenici koncepta „ovdje i sada“, kada su to u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća učinili gestaltisti, nego li sam u slučaju dodatnog razvodnjavanja i osiromašenice koncepta koju su kasnije izveli newageri.
Da se razumijemo, pokušao sam u točno dva navrata čitati knjigu Eckharta Tollea i u oba slučaja nisam uspio prebaciti preko 20-e stranice. Razlog? Isti onaj gore spomenuti želučani stisak. Iz krajnje subjektivnog dojma nisam imao osjećaj da se u pozadini njegove razrade koncepta „ovdje i sada“ nalaze dubina i misterij koji su meni potrebni da bih zadržao pažnju.
Pišem ovo kako bi jasno naglasio da je moguće da se u tih dvadesetak stranica našao povrijeđenim moj unutrašnji šalterski radnik na odjelu gestalt terapije unutar korumpiranog ministarstva moga ega.
Nećeš ti meni govoriti što je „ovdje i sada“ i još na tome zaraditi ogromne novce! I još, paradoksalno, vrlo vjerojatno, iskoristiti koncept kao mantru za blebećuće izbjegavanje onog trenutnog.
Ovdje i sada… ovdje i sada…
Sreo sam se u nekoliko navrata s ljudima koji su, pozivajući se na Eckhartovu knjigu, „ovdje i sada“ nazvali svojim smislom života. Djelovali su mi površno i papagajski.
Podsjetili su me na ženu, o kojoj sam čitao u nekoj od knjiga Stephena Copea (op.a. čije knjige, primjerice, nisam doživio nimalo površno), koja si je na meditativnom retreatu samodijagnosticirala prosvjetljenje pa se danima poslije hvalila kako je u potpunosti oslobođena od misli.
Podsjeća me to na poražavajuću spoznaju koliko je moj ego gladan bivanja u pravu i osjećaja da „kuži“ pravo stanje stvari.
Beskrajni gang bang mindfuck.
Machine that goes „I“, „I“, „I“…
Brzopotezni predrapresuditelj, koji zaključuje na osnovu dvadeset pročitanih stranica nečije knjige.
Na engleskom „ovdje i sada“ glasi: „here and now“. Ako riječima zamijenimo mjesta, izbacimo „and“ i razmak između, dobivamo „nowhere“.
Nigdje.
Moje laičko i ograničeno shvaćanje zen buddhizma riječ „nigdje“ doživljava kao jaku važnu, a možda i presudnu nadogradnju misterija „ovdje i sada“.
Nigdje za stići,
ništa za postići.
Možemo li si mi zapadnjaci priuštiti otvaranje takvom iskustvu? Bez potrebe za smislom, dubljim značenjem, srećom, zadovoljstvom, ugodnom, blagostanjem, imanjem, postignućem.
Biti.
Samo biti…
Izaći iz dualističkog zatvora našeg uma da nam mora biti dobro, da moramo biti voljeni, ostvareni, ispunjeni, nadahnuti, živi, utemeljeni u svojem „ja“…
Može li, na kraju krajeva, jedna tako zbunjena i promjenjiva, atonalna egzistencijalna pojava, poput mene, podnijeti puni intenzitet neuhvatljivog misterija onoga što nazirem da se krije iza formule „ovdje i sada“?!?
Uz dužno poštovanje prema veleuvaženom gospodinu Ego Tripperu, čiji mi pištolj visi nad glavom dok ovo pišem, usuđujem se reći da mogu. Barem krokiji.
Jazz koncerti, ples, planina, oni rijetki, rijetki trenuci kontakta s drugim ljudima.
Ovo posljednje, izvor je i vječna motivacija da se iznova i iznova, s punim poštovanjem i osvjedočenom nedostatnošću, vraćam psihoterapijskom svijetu kao vječni početnik.