Meditacije o psihoterapiji, part 5

Odrastao sam u skučenom zatvoru srama i ismijavanja. Odrastao sam u maloj, zatvorenoj i traumatiziranoj zajednici, u kojoj je najveća sramota bila otvoreno pokazati svoje slabosti. U kojoj se otvoreno ismijavalo tuđim drugačijostima. Odrastao sam u atmosferi negiranja. Iako je moj ulazak u tinejdžerske godine definirao aktualni rat, nikome od nas nije palo na pamet da bi tako teško životno iskustvo moglo na bilo koji način utjecati na naše mentalno stanje. O tome se jednostavno nije pričalo.

„I nas su tukli i što nam fali“, govorili su nam odrasli, omalovažavajući svaku pa i najmanju pomisao na pravo da se pobunimo protiv odgojnog tretmana.

„Da te ne vidim i ne čujem“- bio je svojevrsni ideal kako se treba ponašati kao dijete. „Sram te može biti“- bila je najčešće izgovarana opomena odraslih, kada se ne bi ponašali u skladu s gore nametnutim idealom.

I sramio sam se. Naveliko. Sram me vrlo brzo naučio da sa mnom nešto dubinski nije u redu. Sve ono što sam osjećao i trebao, uglavnom nije valjalo i bilo je ismijavano i opominjano. Cilj je bio uklopiti se u sliku onoga kako se treba ponašati. Sram me naučio da takav, jeftin, nikom potreban, nemam pravo niti sanjati o zadovoljenju svojih potreba, ako se želim uklopiti u tu sliku.

Utjehu sam tražio među vršnjacima, no njihova su nepisana pravila i očekivanja bila jednako rigidna. Nije se bilo nimalo lako uklopiti u muško društvo u maloj sredini u kojoj je prevladavao zakon jačega. Moja je strategija bila da budem nevidljiv, nezahtjevan i da ni na koji način ne pokazujem da mi je stalo kada mi se ismijavaju. Trudio sam se, što je više bilo moguće, biti odani član grupe, posebnu pažnju posvećujući stavovima i potrebama vođe. Čini se da mi je dobro išlo to čitanje potreba glavnog jer sam uglavnom bio zaštićen od njih.

No kada bi došao doma, kada bi se zaključao u svoju sobu, u tišinu i sigurnost svoje samoće, sramio bi se onoga što jesam.

Sramio sam se svojih osjećaja. Što nije u redu sa mnom, bezbroj sam se puta pitao, kada toliko osjećam.

Moj otac, djed, svi prijatelji, učitelji, kao i ostali odrasli muškarci koje sam sretao uživo ili na TV-u, nisu bili kao ja. Bili su samouvjereni, čvrsti, odlučni, kurčeviti, u kontaktu s realnošću. Samo sam se ja osjećao tako jadno, slabo, ranjivo i preplavljeno emocijama.

Da se razumijemo, nisam ni ja u javnosti pokazivao ništa od toga. Svu sam svoju energiju trošio na potiskivanje i skrivanje, kako bi se uklopio.

Pojma ja tada nisam imao, da osim uklapanja, postoji i osjećaj pripadanja. Neusporedivo moćniji i osobniji osjećaj od uklapanja.

Ironično, naznake tog osjećaja počeo sam osjećati tamo gdje bi se tome najmanje nadao.

Trebala mi je jedna beznačajna, otvorena cesta između nečega i ničega.

Trebao mi je prijatelj, kraj mene, na toj cesti, čijoj je mami život definirala shizofrenija, a tati alkohol.

Trebala mi je noć i to ono gluho doba noći između tri i četiri sata ujutro. I tako svaki petak i subotu, kao cijena povratka iz vikend izlaska, u 10-ak kilometara udaljeno mjesto od onoga u kojemu smo živjeli. I sve to, u atmosferi kroničnog umora, nastalog u nimalo ugodnoj kombinaciji puno lošeg alkohola i propuštenih sati sna.

Trebao mi je taj iz vikenda u vikend ponavljani dubinski osjećaj kronične nemoći i egzistencijalne beznačajnosti da bi se usudio pred njim podijeliti svoje emocionalnosti slabosti.

Da se razumijemo, bile su to mikrodoze, no tada su i mikrodoze mogle postati opasne po moj život da ih je ismijao.

Na sreću, nije. Netko s takvim životnim zaleđem predobro je poznavao bol života da bi mu tako nešto palo na pamet. Suosjećao me, mogao čuti, i sam podijeliti poneku svoju mikrodozu emocionalne usamljenosti.

Tako sam usred noći, na toj cesti, mrtav-umoran i mamuran, potpuno jadan i očajan, po prvi puta doživio iskustveno buđenje svijesti koliko je ranjivost istinska domovina odnosa.

Nisam to tada znao, no danas nemam nikakve sumnje da sam upravo na toj cesti počeo vjerovati da onaj moj unutrašnji, emocionalni život i potreba za iskrenijom i dubljom bliskošću nisu nikakva slabost ili poremećaj. Na toj sam cesti, upravo tih dana, započeo svoj životni studij egzistencijalizma.

Kada sam se, nekoliko godina kasnije, prvi puta susreo s gestalt terapijom, intuitivno sam znao da je ovo ista filozofija kao i moja životna filozofija ceste.

Prošlo je od tada više od 20 godina, a ja i dalje hodam istom tom cestom, svaki puta kada sjednem u psihoterapijsku fotelju, nasuprot osobe koja je danas došla hodati sa mnom. I sve što joj želim, dok u onim prvim trenucima našeg susreta širom otvaram svoje srce prema njoj, je da možda baš danas doživi taj tako moćan i iscjeljujući osjećaj.

Osjećaj pripadnosti.

Isti onaj osjećaj koji sam doživio, kada sam se prvi puta susreo s gestalt terapijom, vrlo brzo intuitivno osvijestivši da je ovo ista ona filozofija ceste, na kojoj sam započeo svoje putovanje.