MEDITACIJE O PSIHOTERAPIJI, part 4

Sjedim sam u prostoru. Sjedim na crvenoj fotelji nasuprot istoj takvoj, praznoj, crvenoj fotelji. Kroz nekoliko minuta ćeš doći i ispuniti prazninu.

Zamišljam te kako upravo ulaziš u prostor, vizualiziram kako sjedaš na fotelju. Čujem te, vrlo lako u riznicama svojih sjećanja nalazim tvoj ton, tvoju boju glasa. Sve je nekako jednostavno, protočno i lako. Dugo se znamo i iza nas su neka prilično dojmljiva iskustva. Znam o tebi neke stvari koje rijetko tko, ako i itko zna. Dok te ovako zamišljam nasuprot sebe, nemam nikakve sumnje da bi te informacije ikada mogle postati šum ili teret u našoj komunikaciji. Upravo suprotno. Upravo taj sadržaj za koji ti je trebalo jako puno vremena da ga podijeliš sa mnom, jer te bilo sram, danas je nosivi zid našeg povjerenja i slobode.

Volim ta mjesta u psihoterapijskom procesu, kada više nema potrebe za onim uvodnim mitologizirajućim fantazijama o meni kao nekome tko vidi, kuži, zna, nikada ne griješi. Iako je naš odnos i dalje psihoterapijske naravi, ne trebaš više taj neki sveznajući, mudri lik. Lik koji ja nikada nisam niti bio, no trebalo ti je malo vremena da i ti to konačno prihvatiš.

Trebaš me kao osobu. Osobu, kojoj je iskreno stalo i koja te prihvaća i voli u kojoj god da se verziji pojaviš ispred mene. Nema u toj ljubavi ništa hollywoodsko, ništa posebno, nadnaravno. Uzemljena je, lagana, tečna i slobodna ta ljubav. Ja mogu bez tebe i ti možeš bez mene, a opet, obradujem se svaki puta kada te vidim. Zavolim ovaj posao svaki puta kada čujem da je još jedan tvoj nepotreban sloj moranja, srama i očekivanja spontano u svom tempu otpao.

Zvoni na vratima. Stižeš. Stišćem gumb na portafonu. Trebat će ti još neko vrijeme da se popneš na 4. kat. Vraćam se i sjedam natrag u fotelju. Uzbuđenje je u želucu, žličica do dvije nervoze, jer, pojma nemam kako će danas izgledati naš susret. Svaki je puta, bez obzira na broj naših prijašnjih susreta, novo, drugačije, živo, nepredvidljivo.

Ne čujem lift, mora da ideš pješice. Tim činom kupuješ i meni još malo vremena jer znam da će ti stepenice uzeti danak i trebat će ti, kada sjedneš u fotelju, barem jedna minuta da smiriš dah. Taman da se i ja prilagodim uzbuđenju susreta s tobom.

Dok ulaziš, dok nam se pogledi prvi puta na kratko susreću, sve se mijenja. Iskustvo uživo ne stane u istu rečenicu s onom mojim fantazijom o tebi od samo nekoliko minuta ranije. Uživo, komunikacija se događa istovremeno na barem nekoliko kanala, od kojih mi je većina ispod radara svijesti. Puno je to sadržaja odjednom i često mi treba malo da kako-tako pohvatam konce primljenog. Ponovno osvještavam koliko intenzivno tvoja prisutnost utječe na mene, mijenja postavke moje aktualne svjesnosti. Nemoguće mi je da ostanem ravnodušan i distanciran nakon što se energija tvoga bića izmiješala u prostoru s mojom.

Hvala stepenicama pa stvarno i imam uvodnu minutu ekstra da usporenim izmjenama dubokih uzdaha i izdaha nježno odmaknem podražajnu buku u pozadinu. Da naštimam svoje terapijske žice kako bi bile spremne za dijalog i pravovremenu improvizaciju na zadanu temu. Kako bih ti mogao, što je više moguće, neverbalno poželjeti dobrodošlicu.

Još izdah ili dva i počet ćeš pričati. Tako je lakše, za početak. Da. Valjda je tako lakše.

Ma samo da ne zaglavimo do kraja u tom tako zavodljivom svijetu riječi.

Ma ne, nije bitno, evo, uhvatio sam svoj ton. Evo, spreman sam. Neka bude što je i kako je.

Nego, koja je danas tema, oko koje ćemo zajednički improvizirati, istraživati i stvarati nove mogućnosti i značenja?