MEDITACIJE O PSIHOTERAPIJI, part 3

Psihoterapija je postala pomodna niša. Djelomičnim slabljenjem utjecaja crkve, u jednoj ratom, kriminalom i korupcijom unazađenoj zemlji poput Hrvatske, na mala vrata na tržištu se pojavila ponuda psihoterapije. I dok je do prije nekoliko desetaka godina bio tek neznatni broj stručnjaka koji su nudili usluge, danas je ponuda sveprisutna.

Psihoterapija je aktivnost koja se često (vrlo često karikaturalno) pojavljuje u popularnim američkim filmovima. Sve je više cool ići na psihoterapiju.

Jer, ako je mogao mafijaš Tony Soprano (glumio ga je James Gandolfini) u popularnoj TV seriji „The Sopranos“ ići na psihoterapiju…

I dok „nevaspitane seljačine“ i dalje na razlikuju psihologe, psihoterapeute i psihijatre, sve troje ekskluzivno s podsmjehom bacajući u „meni to ne treba, to je za lude“ koš za smeće, oni moderniji, kao što se idu u kazalište „kulturno uzdizati“, tako idu i na psihoterapiju „raditi na sebi“.

Jedna od mojih terapeutkinja i važna mi terapijska učiteljica Jasenka u jednom od naših posljednjih susreta rekla mi je da nije pretjerano optimistična po pitanju budućnosti psihoterapije. Njezina prognoza bila je da će se psihoterapija ugušiti u glasnoj i dominantnoj, komercijalnoj močvari koju svakodnevno dodatno zagađuju nove brzopotezne i senzacionalističke ponude iz kategorije sellhelpa, s istančanim njuhom za zaradu.

Moj je doživljaj psihoterapije da je njezina istinska narav i prirodno mjesto da ostane izvan zone bombastičnog i kreativnog marketinga. Iako će se na ovo marketinški stručnjaci šeretski nasmijati i cinično prokomentirati da je sve prodaja i marketing i da ovakav stav samo znači očajno loš marketing sa slabim rezultatima (s obzirom da se psihoterapija plaća, jasno je da na mnogo nivoa imaju pravo), no kada u ovom kontekstu pišem o psihoterapiji, ciljam na nepotkupljivost njene srži. Ista, gore spomenuta Jasenka jednom prilikom mi je rekla da, ako ne nađem mjesta u svom srcu za osobu nasuprot sebe, niti ne počinjem raditi psihoterapiju s tom osobom.

To me vraća na cinični početak ovog teksta. Jer, kada otvorim svoje srce za osobu ispred sebe, nestaje u meni potrebe za krajnje nepoštenim predrasudama o „pomodno površnima“ ili o „nevaspitanim seljačinama“. Ovi ispred mene postaju osobe, konkretni, unikatni i fascinantni učenici i učitelji života.