meditacije o psihoterapiji, PART 1

Od trenutka kada uđeš, i prije nego sjedneš u fotelju, otvaram se ovoj novonastajućoj, živoj prilici za susret.

Nije taj fokusirajući proces definiran pritiskom, moranjem ili nekim ciljanim stupnjem prisutnosti koji treba postići.

Radi se o prepuštanju i povjerenju.

Radi se o prepuštanju nečemu što je neusporedivo veće od onoga što sam sposoban pojmiti i znati.

O otvaranju „onome što jest“…

Onome što je podjednako definirano mojim, koliko i tvojim unutrašnjim i vanjskim okolnostima…

Okolnostima koje uokviruju iskustveno polje koje ćemo danas istraživati.

Polje, u kojemu ćemo se igrati.

A znaš koji mi je dio tog procesa najdraži? Gdje ustvari za mene počinje fascinacija psihoterapijom?

Višegodišnjim iskustvom učenja od i susretanja s ljudima otkrio sam da za mene najdojmljivija psihoterapijska moć uopće ne leži u brzopotezno dohvatljivim spoznajama i plodovima našeg susreta.

Taj visokougodni vatromet, ta dojmljiva svjetlosna, emocionalna senzacija, u vidu brzo dostupnih rezultata, ima kratak rok trajanja. Dok traje, impresivno je, intenzivno osjetilno bombardira naš osjećaj smislenosti i postignuća, no kada prestane, nebo ostaje jednako crno kakvo je bilo i prije. Ponekad čak i malo crnje.

Iako, mi ljudi volimo brze plodove. Mnogi su gurui i propovjednici lakih nota, zahvaljujući tom dijelu naše nesvjesne naravi, izgradili dojmljive i za njih materijalno isplative karijere.

Moj nesposobni i kaotični um, nadahnutom svetim, kapitalističkim duhom vremena, hoće odmah i sada. Rezultat amo, da vidim da mi se isplatilo, da ne gubim ovdje vrijeme i novac.

Halo, majstore, može li to malo brže?!? Detektiraj i što je brže moguće zamijeni taj dotrajali dio, kako bi mašina opet mogla ponovno besprijekorno brzo odgovarati na nove izazove burze stresa o kojoj ovisi moje blagostanje.

Ljudi koji mi dolaze vole plodove, a moj zadatak je da ih potaknem da se zainteresiraju za igru, za istraživanje, da zajedno učimo kako da stvorimo odnosnu snagu potrebnu da bi se otvorila, ponekad teška vrata onoga što jest.

A to „ono što jest“ misterij je.

Jer to „tu“,

to „ovdje i sada“,

uvijek je u kretanju, u mijeni, u neuhvatljivosti.

I upravo kada shvatiš taj paradoks, kada položiš svoga kralja očajničke potrebe da kontroliraš situaciju i da do kraja razumiješ što se događa,

na neki svoj kreativno unikatan i autentičan način, postaješ dijelom tog uvijek protočnog misterija.

Tog „ovdje i sada“.

Našeg i neponovljivog „ovdje i sada“.