mala blog izložba. `noge`

Ne sjećam se više kako je zvučao Casiotone 401, drugi, sada već povijesni model električnih orgulja marke Casio iz 1981. godine. Ne sjećam se, a opet, ne dvojim da i dalje negdje u mojoj podsvijesti svira najvažnije i najemocionalnije melodije moga djetinjstva. I zato mi je važno da je tu, kraj mene, u Zagrebu, 200 km udaljen od adrese gdje sam baš oko njega i uz pomoć stalka na kojemu je stajao, možda napravio svoje prve korake. S jedne strane sobe bio je mamin stalak za goblene, na drugoj strani tatin stalak za njega. I uvijek će me podsjećati na onu neku opuštenost i lakoću postojanja koju imam kada kroz život hodam bosonog, uzemljen, u kontaktu sa zemljom ispod sebe.

O kako je to samo divan trening bio. Rano, rano ujutro, čini mi se da je bila nedjelja pa je broj ljudi bio dodatno blizu nule. Imao sam grad samo za sebe. S trga Radićevom gore pa skroz do Cmroka, Dubravkinim putem natrag pa na Rokov perivoj. Guštao sam grad trčeći s njim. I zaista nije bilo boljeg mjesta da to fotkom zabilježim od ovog podnog spomenika performansu naziva „Zagreb, volim te”.

Kako volim Irvina Yaloma i njegove psihoterapijske romane. Divim mu se da se usudio jednog Nietzschea staviti na terapijsku stolicu u romanu „Kad je Nietzsche plakao. No ovaj roman, „Ležanje na kauču”, predivna je poslanica svima koji se bave psihoterapijom na bilo koji način. Ne sjećam se da me neka knjiga tako predivno čitala i budila u meni onaj wtf smiješak uzbuđenja i radosti kamo sve ide ova priča. Čista radost čitanja.

Velika i mala kolica i lutka koja podmeće svoju nogu da zaustavi svu tu količnu gužvu u hodniku. Pomišljam na Ivicu Tuškana i njegova električna kolica kojima se kretao kraj mene i uz koja sam učio što to znači strpljivost i prihvaćanje polaganosti. Ivica od svoje 17 godine nije mogao stati na svoje noge. Prošlo je 9 godina otkako je umro, a ja imam jedno jako važno i intimno mjesto za njega u svom srcu.

Teške timberland waterproof cipele u kojima sam do sada prehodao tisuće kilometara po kišnom i vlažnom gradu. Volim taj osjećaj hodanja po kiši, kada je hladno, kada je korak većini dug i kratkotrajan. A ja baš u to vrijeme najviše hodam. Iako nisam obožavatelj kišobrana, koristim ih kako bi mogao biti na ulici. Disati kišu, noć, jeseni i zime. Susretati se u ovom izdanju s Tomom Gotovcem i ovim najdražem mi od svih spomenika u gradu Zagrebu. I baš sam se neki dan šetao s Inkom Ilicom. Kada smo se približili, automatski je napravila što se činiti ima i otisnula svoja stopala o Tomina. Dobro je. Prave su vrijednosti naučene. I baš me obradovalo kada sam nekoliko dana kasnije vidio Tominu fotku performansa, kojemu je ovaj ležeći spomenik hommage, u njezinom udžbeniku iz likovnog za prvi razred srednje škole.

Jako volim ovu „ususret jeseni” fotku. Minimalizam, tišina i Stojkin korak koji prelazi zebru. A mala je to, nevažna, pomoćna zebra na potezu od Šubićeve prema parkiću u Krešimircu. Na kraju Stančićeve ulice. Jedna od onih fotki koje mi govore više nego riječi o njoj.

E ovo me baš pogodilo. Ako je već nesigurno i ograđeno pola Ilice, po kojoj sam svakodnevno hodao na i s posla u Domobranskoj, ne možete mi zagraditi Tomu. Te prašnjava bosa stopala puna šute nakon potresa za mene su najdoslovniji prizor stanja grada. Jer ako ne mogu upražnjavati svoj svakodnevni ritual, gdje je tu grad za mene? Srećom, nije dugo trajalo.

Potres me udaljio od sebe. Potres i epidemija su mi dali priliku da premotam film, da se vratim k sebi. Da se vratim prirodi. Da se vratim u prastare tenisice, odavno potrošene i pretrčane. No kada nemaš druge, kada tri tjedna moraš čekati da ti stigne dostava novih u Orahovicu, ove stare s preko 2000 km pretrčanih u njima, postale su mi najdraže tenisice ikada. I pazio sam, nisam trčao puno da se ne ozlijedim, no svejedno smo zajedno obišli puno prirode u podnožju Parka Prirode Papuk. I bilo je proljeće i bilo mi je neopisivo drago ponovno trčati u njima o mirisati buđenje prirode, ma što epidemija i kolektivna psihoza o tome mislili.

Onaj osjećaj kada konačno dođeš posla nakon 6 sati rada s razredima od skoro 30 učenika u jelkovačkoj osnovnoj školi. Samo želiš sjesti u ikea fotelju i malo odahnuti. A nasuprot je moja košulja koja čeka da bude obučena jer u trenutku Stojkinog dolaska doma, ja krećem na posao. A njoj, umornoj od posla, preostaje da nastavi tamo gdje sam ja stao, s čuvanjem, igranjem i dadiljanjem jednoipol godišnje Lade.

More. Kurac, a ne more. Boli. Treći dan boli bez prestanka. Afta na nepcu, upaljene desni i paracetamol koji više ne igra nikakvu ulogu u smanjivanju boli. Iscrpljen sam, slab, tup. Samo bi da prestane boljeti. I dok su cure na kupanju, ja sam u apartmanu sam sa svojom iritantnom boli. Na sreću, navečer će mi zubarica na hitnoj u Poreču prepisati ibuprofen i antibiotik i već iste večeri bol će konačno prestati. U trenutku nastanka ove fotke, nakon nekoliko telefonskih konzultacija s raznoraznim medicinskim autoritetima, bilo je naznaka da bi ovako bolno moglo biti i do deset dana.