korak za život

- Nemoj!- vrisnuo je.

- Molim te...- kroz suze je dodao, stišavši ton glasa do jedva čujnog: Nemoj.

Kada je policija došla na vrh zgrade, nekoliko minuta kasnije, sjedio je stisnut u kutu terase, s nezapaljenom cigaretom između dva prsta, koja su se nezaustavljivo tresla pred njegovim ustima. Širom raširene zjenice, šokirani pogled bez treptaja, potpuno nesvjesni i neritmični udarci cipelama o pod.

- Jednog će ti dana ta cigareta doći glave- bezbroj mu je puta hrapavim alkoholičarskim glasom dobacivala mama dok bi kroz hodnik stana prolazio do svoje sobe sa zapaljenom cigaretom, prije nego će, umjesto odgovora, glasno zalupiti vratima. O kako mu je samo smiješno bilo tih dana slušati njezino propovijedanje zbog cigareta kada je cigarete pušio jedino u vrijeme kada nije bio pod utjecajem neusporedivo jačih supstanci. No jedino je dim cigarete probijao membrane njenih alkoholnih para.

Pojma ona nije imala da se on one noći nije vratio doma, kada su ga, tko zna kojom mješavinom droga urokanog, našli u parku i vjerojatno mu spasili život, prebacivši ga do obližnje bolnice. Ništa ona nije znala o tim srdačnim i nasmiješenim ljudima koji su se u pomalo demode odjeći pojavili na vratima njegove sobe dan poslije, u vrijeme posjeta. Protrljao je oči, nije mogao vjerovati. Na prvu je pomislio da ga droga još nije pustila pa halucinira. No nikada prije nije imao ovako bizarnu halucinaciju. Ma ne, nema šanse da bi njegov truli mozak mogao ovako nešto izmisliti. Pogledao je oko sebe, no kao i mnogo puta do sada, i ovaj je puta bio sam u malenoj sobici na kraju hodnika pa nije bilo sumnje da su došli baš k njemu.

Nikada on neće znati, a bogami niti pokušati samom sebi objasniti kako je onaj nihilistični narkoman postao kršćaninom u jednoj omalenoj, kršćanskoj zajednici. Kako su mu oni srdačni ljudi u demode odjeći postali braća i sestre.

Niti da se on, cinik i mrzitelj svakog klišea, rasplakao kao nikada prije, kada su mu onog dana okružili krevet i, ma koliko se on borio i pokušavao ih otjerati, nisu odustali od njega. Govorili su mu da ga vole i da im je stalo.

- Kako možeš voljeti nekoga koga ne poznaješ- urlao je na njih, na što mu je jedan od njih odgovorio riječima: Kada nekome spasiš život...

Čuvši tu rečenicu, počeo je uz glasne jecaje plakati kao nikada u životu. I mrzio ih je dok su ga grlili, dok su ga držali za ruke. Mrzio ih je i poslije, kada su mu, nekoliko dana kasnije, na isti način pružali podršku dok je prolazio apstinencijske krize. Mrzio ih, je no znao je da ne može bez njih.

Kako je droga polagano napuštala njegovo tijelo, tako je i mržnja otišla na stražnja vrata.

Mržnju je zamijenila zahvalnost, a zahvalnost odanost. Odanost svijesti da su ovi ljudi jedini razlog da sada nije mrtav. Ili još gore, nadrogirani, živi mrtvac.

Zajedno s njima, u njegov je život, treba li to uopće i spominjati, ušao i Isus. Onaj kojega je bezinteresno i iz navike psovao, postao mu je učitelj, model i jedina istina. Jer, Isus je sa sobom donosio ljubav kakvu do sada nije upoznao. Ljubav prema ovom okorjelom grešniku i propalici. Isus mu je preko ove pomalo čudne zajednice dao novu priliku.

Kada se preselio od svoje pijane mame, jer što svjetlo ima raditi s tamom, govorili su mu u zajednici, otvorio je novo poglavlje svoga života. Vrlo će uskoro postati primjer kakvog zajednica nikada imala nije. Iako mu neće biti nimalo ugodno, tjerat će ga prvih nekoliko mjeseci da na glas pred svima svjedoči u koliko je očajnom stanju živio prije, kako bi pokazali koliko je Gospodin milostiv. Jednostavno mu nisu dali da zaboravi. U početku je vidio u tome volju pastora koji ga je time učio lekciju, no s vremenom je i sam počeo uživati u pažnji koju je tim pričama s lakoćom privlačio na sebe. I što je bio detaljniji u opisivanju, to su ga oduševljenije slušali. Malo po malo, postao je član zajednice oko kojega je cijela malobrojna zajednica izgradila jedan novi i neusporedivo življi identitet.

I nikada mu to pastor ne bi priznao na glas, no upravo se zahvaljujući tom njegovom doprinosu zajednici, u vidu jedne divlje i tamne strane, s kojom se ostali članovi nikada nisu susreli, dogodila vidna transformacija kolektiva u vidu hrabrosti koju oni nikada sami iz sebe ne bi mogli izvući. Jednostavno rečeno, nisu bili dovoljno kul. A sada se pojavio jedan u kožnoj jakni, jedan od onih koji kuže spiku, koji razumije kako je to. Jedan od onih koji malene zajednice reformacijske baštine poput njihove iz borbe za opstanak u trećoj ligi gura na vrh druge, s ozbiljnim pretenzijama na prvu ligu.

I zato su se upravo s njim na čelu, tik do pastora, po prvi puta usudili otići pred bolnicu.

- Dosta je bilo šutnje- zaurlao je pastor u nedjelju na službi, dan prije akcije kakvoj ova zajednica nije svjedočila: Bog nas mrzi dok šutimo o ovoj stvari!

Kako se uopće našao na krovu bolnice? Nije im imao srca reći da nije prestao pušiti. Znao je što misle o tome, znao je da bi ga osuđivali, iako možda ne na glas, no pasivno bi ga stiskali sve dok se opet ne bi slomio i prestao pušiti. A nije mogao. Jednostavno još nije mogao. Bila je ta cigareta u njegovim rukama jedina slamčica spasa za koju bi se hvatao kada bi se zabio u novi zid apstinencijske krize. Nije ta iskustva mogao s njima podijeliti. Ne bi ga razumjeli, a i nije im to mogao učiniti, s obzirom s koliko strasti i zadovoljstva su svima pričali kako su upravo oni uz pomoć Božje milosti uspjeli iz njega u potpunosti istjerati demona droge. Zato se skrivao kada je pušio. Zato se te večeri, pod isprikom da mora na wc, kada ga je uhvatila slabost, zaputio prema bolnici i od pospanog doktora u prolazu saznao da se smije pušiti gore na krovu bolnice. Kasni je to bio sat, no kako se njegova ekipa nije namjeravala barem 40 dana i noći maknuti s prve crte, proglasivši tu najvažniju od svih misija svoje zajednice, svetim ratom za život, bilo mu je svejedno koliko je sati. Ionako je nadobudno pristao prva tri dana biti neprestano pred bolnicom.

Otvorivši vrata terase, očekujući da će u posljednji sat za njega jako napornog dana konačno biti malo sam, iznenadio se kada je nju ugledao vani.

Bila je mlada, bila je blijeda, pročišćena i predivna. Nikada u životu nije vidio ljepšu ženu. Toliko se iznenadio prizorom da mu je cigareta ispala iz ruke.

Toliko ga je preplavila njezina pojava da na prvu nije niti skužio da ona stoji na rubu metar visoke betonske ograde.

Nije to bio emocionalni tsunami koji bi stao u istu rečenicu s euforičnim osjećajima koje je proživio kada su ga oni dolje obratili na kršćanstvo. Ovaj puta nije fejkao. Ovaj puta nije ga krivnja slomila ili osjećaj da je bezvrijedno smeće koji više od ovih oko sebe ne zaslužuje. Ovaj puta, eksplozija uzbuđenja i oduševljenja bila je stvarna, potpuna i neobjašnjiva.

Ovaj puta, znao je da ništa više nakon ovog trenutka neće biti isto. Osjetio je da je voli, da je zaljubljen, da je spreman sve učiniti za ovu ženu jer je tako nepodnošljivo osjeća, želi, treba.

- Ti?!?!- progovorila je, obrativši mu se s ogromnom količinom gnjeva i gađenja u glasu.

Zaledio se od šoka. Šoka koji ga je razbudio iz ljubavne euforije. Nije bilo sumnje da poznaje ovu curu. Očito je i ona, s razlogom, prepoznala njega. Bila je prva koja je danas ujutro prošla kraj njih na putu u bolnicu, a prve se pamte, pa su upravo prema njoj nastupili s najviše strasti. I možda je baš on, kada pogleda unazad s vremenskom distancom, da se dokaže, bio barem malo strastveniji od ostalih.

Možda mu je iz ove pozicije bilo malo jasnije zašto je bio toliko strastven baš prema njoj.

I kako da joj sada... objasni?!

Što da joj uopće objašnjava?!

Ne, ne, ma nisu oni bitni, tko ih jebe i njih i njihovu demode robu. I sve ono preseravanje da su dobri, divni, krasni. Da su tu da bi spašavali živote nedužnih. Da su superiorniji. Ma jebeš svu krivnju svijeta, iste ih se je sekunde bio

spreman odreći. Ma ona njegova pijana stara bila je miss autentičnosti za ove.

Da, sve do jednog ponaosob će ih se odreći. Nisu oni njega spasili zbog njega. Spasili su ga zbog sebe. Zbog svoje slave, svog skrivenog egotripa i osobnog interesa.

Da! Da! Da! Sve do jednog će ih se odreći... zbog nje.

Osjetio je to. Po prvi puta je, valjda još od djetinjstva, od onog dana kada je stari posljednji puta premlatio staru i zauvijek otišao iz njihovih života, nešto osjetio.

O kako je samo lijepo osjećati. Kao da je upravo doživio prosvjetljenje koje je svu onu muku od života koju je do sada živio, opravdao, upotpunio i zaokružio.

Razumio je da ga ona mrzi, no ljubav koju je osjećao prema njoj u svom iznenada oživjelom srcu polagano je brisala sav gnjev i gađenje s njezina lica. Znao je to. Mogao je to tako jasno i potpuno osjetiti.

Štrecnuo se osvijestivši koliko je snažan licemjer bio sve ove mjesece pod kršćanima. Sve one ekstaze, transovi i suze pokajnice... toliko je dobro glumio da je i samog sebe uvjerio da su istina. Doduše, nije bilo nešto intenzivno tjelesno popraćeno, no tko bi više od tijela toliko sustavno uništavanog drogama mogao očekivati neke osjećajne reakcije.

No ovaj puta sve je bilo čisto. Sve je bilo potpuno.

Znao je da ga ona zna, da ga vidi onakvog kakav je.

Po prvi puta netko ga je znao.

I upravo zato nije niti sekundu posumnjao kada je napravio korak prema njoj.