JOŠ SAMO KAD… BI… ZNALI…

sjedneš nasuprot mene i počneš pričati. uvijek imaš nešto za reći. puno toga.

bitno je samo da pričanje nikada ne prestane.

pomažem ti, uzvraćam, upecao sam se, evo me, upadam ti u riječ, nastavljam igru, preuzimam, malo ti, malo ja. dobro smo utrenirani, socijalizirani. oboje se pravimo da slušamo drugu stranu, iako samo čekamo priliku da uskočimo sa svojom pričom, jer…

neusporedivo je ugodnije pričati svoju priču nego li se praviti da slušaš onu tuđu.

da. upecao sam se. eno me već na onom nepovratnom mjestu, gdje tek još krajičkom nemoćnog, svjesnog dijela uma primjećujem da je ono malo ti, malo ja, postalo malo ti, puno ja.

o kako… kako se samo tako lako svaki puta upecam?!

zar je baš toliko bolno i opasno… biti neverbalno ranjiv? otvoreno prisutan?

vješta si, mora ti se priznati. s lakoćom izvlačiš ono najbrbljavije, nejneosobnije iz mene.

i sada, kada je kompletan pogon teške industrije pričanja pokrenut, sa svim pripadajućim joj pokretnim trakama ideja, moranja, istina, briga i teorije, sigurna si od opasnosti da smo, kroz upravo ugašeni potencijal odnosa, mogli adresirati ranu onoga što jest.

zato se pravimo, nastavljamo se praviti, i ti i ja, da se ovim izgovorenim predstavljamo. da je bitno to što pričamo. da jesmo to što pričamo, oni pravi ti i ja. da ovim umjetnim gnojivom izgovorenog možemo učiniti tlo susreta plodnim.

lažemo se. padežima i tonalitetom. pjesničkim slikama i jeftinim socijalnim manirama. unakrsno i potpuno. ti mene, ja tebe, ti sebe, ja sebe.

još samo da nije na mene pala mogućnost odgovornosti da prekinem ovo…

šuplje… verbalno… ništa.

još samo… da nije iscurilo sve vrijeme…

koje smo dobili na raspolaganje…

da se usudimo ponuditi potencijalu susreta.