izdaja
- Ti bi stalno nešto objašnjavao- prokomentirao je nervozno, namještajući naočale u udubljenu crvenu jamicu na vrhu nosa.
- Nikoga nije i nikada neće biti briga- izgovorio je na način kao da prije svega samoga sebe uvjerava u istinu, o čiju tvrdoću činjeničnosti godinama razbija glavu, no i dalje se nije spreman odreći tog samokažnjavajućeg poroka.
- Jesi me čuo- podigao je glas rutinom četrdesetogodišnjeg pobjednika u utrci na dvadeset metara u konkurenciji niže vrtiće dobi.
- Kurac si ti moj čuo- mrzovoljno je zabacio glavu u mekanu pozadinu svoje istrošene stolice.
- Ti bi da te shvate- podsmjehnuo se na način kao da mu je u grlu glasa zapela crna kost cinizma: Da ulože pažnju u čitanje tvog teksta.
- A tko si ti?!- svih je deset prstiju izbacio iz zatvorenih šaka prema zraku da prenaglasi izgovoreno: Tko si ti njima, reci mi, molim te?!
Obojici je bilo jasno da nakon ove rečenice nije potrebna replika. Iskoristio je tih dvadesetak sekundi tišine da, kad već nije smio pušiti u uredu, uzme u ruke njegovu isprintanu zbirku kratkih priča. Pa ju je prelistavao, nasumce ju otvarao, mršteći se obrvama glumio da nešto čita, klimao glavom gore-dolje u znak slaganja, pa zatim suprotno, lijevo- desno, u znak negodovanja.
Bila je to jeftina, mala, privatna, gestikularna predstava kojom je samom sebi davao na važnosti osobe koja ima moć da odluči hoće li neki tekst biti objavljen ili neće. Bila je ta mala amaterska predstava jedino što mu je preostalo od njegove iluzije moći. Otkako je stiglo novo vrijeme, koje je došlo onog trena kada je bivši urednik dobio otkaz jer mu je kvaliteta bila važnija od zarade, poraz njegove pozicije bio je tragikomično potpun.
- Nisi lijep, nisi bogat, ekstravagantan, nemaš moćna poznanstva, niti uzbudljiv životopis- izgovorio je ove riječi bez imalo gušta, jer, za razliku od jeftinog igrokaza glumatanja osobe koja ima moć da odluči, šamaranje betonskim blokovima realnosti bilo mu je podjednako bolno, koliko je zamišljao da je bolno onome kome te riječi odbijana izgovara. A boljelo ga je, jebački ga je boljelo jer već dugo nje osjetio takvo uzbuđenje dok je čitao tekst nepoznatog i neobjavljenog autora. Već dugo nije toliko uživao u čitanju, potiskujući što je duže mogao činjenicu svijesti da nema šanse da će ovako nešto ikada više smjeti izdati. Tekst dostojan svakog napisanog slova. Tekst zbog čijeg bi se izdavanja isplatilo dobiti otkaz. O kako bi to samo herojski i častan otkaz bio, maštao je u svojoj glavi. Odjebati sva pravila posla i sve diktate tržišne utakmice i utjecati da se ova zbirka priča, koju nitko u današnjem svijetu neće čitati, baš zato što bi je svatko trebao pročitati, izda.
Da. Definitivno bi je stavio na vrh kutije sa stvarima dok bi napuštao ured. Definitivno bi je stavio na počasno mjesto police u stanu da ga podsjeti da je poginuo časno.
Zajeb je samo da u tom slučaju ne bi više bilo ni police, ni stana, kada ovrha za neplaćene rate kredita dođe po svoje.