GLASOVNA PROMJENA NEPOSTOJANOG (J)A U RIJEČI "SMRT"

Većinu svog života ne živim onako kako bih htio jer se bojim neuspjeha.

Odgađam obaveze, izbjegavam preuzeti odgovornost, sabotiram se, paraliziram, samozavaravam, tješim se da će, jednom, biti bolje.

A znam da neće.

I onda se probudim usred noći, i u onih nekoliko minuta, prije nego li je moj mentalni projektor shvatio što se događa i započeo svoju verziju konceptualne stvarnosti, doživim epifaniju.

Vani je bio mrak, a ja sam jedva disao koliko je bilo zagušljivo u sobi. U pozadini, glavobolja je držala ritam. Pokušao sam brzinski skočiti do prozora, tek da bi shvatio da su mi obje noge utrnule. Ne mogu stati na svoje noge?! Prazno, prozirno, psihofizički neugodno. Krenuo sam desnom rukom izmasirati noge. Pojavio se grč u podlaktici desne ruke, s obzirom da sam većinu noći spavao na njoj. S vremenom se utrnuća i grčevi povukoše, pa sam ipak uspio postići kakvu- takvu tjelesnu vertikalu i uz dosta napora dovukao razjedinjene dijelove tijela do prozora. Podigao sam ruke i simultano uhvatio bijele kvake, okrenuvši ih naopako i povukavši prozore na kant. Automatski sam prislonio glavu uz otvoreni gornji rub, ne bi li što prije inhalirao prijeko potrebnog svježeg zraka. Definitivno nije bilo dovoljno pa sam gurnuo prozore natrag, i povukao kvake prema sredini. Dok sam to radio, pomislio sam na izraz „sereš kvake“. Nisam imao u tom trenutku osjećaj da ih serem pa sam uz njihovu pomoć širom otvorio oba prozora. Poput mirnog mora na plaži, svježi zrak mi je nježnim valom namočio gola leđa. Od sve agonije s nogama i rukom, nisam niti skužio da mi se majica digla gore i da su mi leđa gola.

Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da zagušljivost koju osjećam nije stvar prostora izvan mene jer ni velike količine prohladnog noćnog zraka nisu promijenile stanje. Kroz glavu mi je prošla obaveza koju odgađam posljednjih mjeseci. Jedna od onih životno ključnih, jedna od onih koja mijenja pravila svakodnevne igre. Točno sam znao što trebam učiniti, no pri pomisli da to stvarno i učinim, puknula je u mojem želucu gotovo nepodnošljiva mučnina koja je poput nuklearne bombe u nekoliko sekundi svojom destruktivnom radijacijom ozračila svaku stanicu moga tijela. Bilo je toliko intenzivno da sam se od očaja i napora brzinski bacio natrag na krevet u ležeći položaj. Nisam više imao snage da držim tijelo uspravnim.

Pokušao sam, u vertikali, podržan krevetom, s ono malo preostale energije osvijestiti o čemu se radi. Pokušao sam ući u rečenicu te boli. Pojavile su se odmah, ne jedna, već više njih.

- Nemoj! Bolje nemoj. Ma što nemoj… ne smiješ!!! Nikako ne smiješ!!! Jer ako…

Nakon ovih rečenica, zašutjeli smo, i mučnina u želucu i ja.

Znao sam da se radi o rečenicama koje pripadaju korijenju moga bića. Možeš se ti cijeli život igrati racionalnih analiza, smislenih psiholoških i vrijednosnih teorija kada je o granama riječ, no kada se dotakneš korijenja…

Na tom mi je mjestu, šćućuren u sjeni netom doživljenih rečenica, postalo izjavno jasno. Ne bojim se neuspjeha. Ja jesam neuspjeh. U mojoj se obitelji štuju sveci neuspjeha. U mojoj je obitelji neuspjeh naša privatna etno muzika. I ništa se tu neočekivano ili nepoznato ne može dogoditi. Cijeli život tiho i dostojanstveno odano živim svoj egzistencijalni neuspjeh.

Ono čega se do smrti bojim je uspjeh.

Uspjeh je taj neumoljivi i nevjerojatno strpljivi plaćeni ubojica koji čeka na moj pravi korak, kako bi obavio posao.

Bilo je jasno da više neću spavati noćas pa sam napipao pokraj kreveta Kindle da ga čitam. Prva rečenica na koju sam naišao, bila je: Da bi uspio, tvoje „Ja“ mora umrijeti.