„Dina“: kultni SF roman koji za neke nikada neće biti dostojno ekraniziran?!

Postoji li prokletstvo prevođenja Herbertovog romana „Dina“ u filmski format? Može li „Dina“ uopće biti (uspješno) ekranizirana?

Nakon svjetske premijere na Venecija film festivalu 3.9. ove godine, najnovija ekranizacija kultnog SF romana u režiji kanadsko-francuskog redatelja Davida Villeneuvea 22.10.2021. došla je u kina diljem svijeta.

U čemu je tajna? Čemu toliko podignute prašine oko još jednog pokušaja ekranizacije SF filma? Da bismo razumjeli svojevrsnu mitomaniju oko ekranizacije „Dine“, krenimo s pričom od početka.

1957. godine malo poznati Frank Herbert dobiva zadatak da za časopis napiše članak na temu pustinjskih dina u Oregonu. Da bi jasnije razumio zadatak, Herbert manjim avionom prelijeće pustinjske dine, uvjerivši se iz ptičje perspektive u moć pješčanih valova nošenih vjetrom i njihovog utjecaja na ekosustav okolice. To će iskustvo biti zametak njegove ideje o SF planetu koji bi u potpunosti bio pustinja.

Herbert se bacio na posao i sljedećih nekoliko godina pročitao preko 200 knjiga radeći na projektu oživljavanja ideje o izmišljenom životu pustinjskog planeta. Kada je ekološku ideju utjecaja pustinje na okoliš i na dušu čovjeka nadopunio s mesijanskom psihologijom i čovjekovom potrebom da vjeruje i slijedi „odabrane“, otvorio se prostor za nešto novo i do tada neviđeno u SF svijetu. Nadogradivši priču s idejama feudalizma, arapskog misticizma, zen-budizma i bliskoistočne naftne politike, Dina je počela rasti u svojoj slojevitosti i kompleksnosti.

Ukratko, roman „Dina“ priča nam priču o pustinjskom planetu Arrakisu, jedinom planetu u svemiru na kojemu pod utjecajem divovskih crvi nastaje čudesna tvar melange. Taj psihodelični začin, koji otvara prostor i vrijeme, poznat kao droga dugovječnosti, neophodan za međuzvjezdanu navigaciju, postaje sredstvo velike moći za one koji kontroliraju njegov uzgoj ili ga posjeduju u velikim količinama. To nužno dovodi do političkih intriga i ratova među kućama koje se bore za prevlast nad planetom.

Treba li čuditi da je roman, kada je 1965. godine izašao, bio odbijen od 20 izdavača, popraćen unisonim prigovorom da je tempo prespor, a radnja previše zbunjujuća. Kakav je to SF roman u kojemu nakon 100 pročitanih stranica čitatelj tek nazire bilo kakav smisao? No Herbert je bio tvrdoglav i uporan. Konačno je sreću našao na poprilično neočekivanom mjestu u izdavaču koji se bavio izdavanjem poslovnih časopisa i automobilskih priručnika. Urednik Sterling Lanier upravo je u „Dini“ vidio potencijal za ostvarenje svoje želje da se okuša u svijetu izdavaštva SF romana.

Kako je ta priča završila? SF roman s preko 500 stranica s kroničnim nedostatkom akcije, sa sporom radnjom o izmišljenom svijetu u kojemu prevladava civilizacija kojoj je izričito zabranjeno bilo kakvo stvaranje „mislećih strojeva“, tj. kompjutera i robota? Tko bi tako nešto htio čitati sredinom šezdesetih? SF-om tog doba prevladavale su epske svemirske avanture i laserske bitke. Lanier je dobio otkaz, a „Dina“ od kritičara proglašena promašajem.

No, za razliku od kritičara, koji su se konzervativno držali uhodanih obrazaca vremena, čitatelji su počeli prepoznavati snagu i važnost Herbertovog romana. I dok su mu kritičari jasno dali do znanja da je promašio atmosferu kulture u kojoj je živio, čini se da je, s druge strane, pogodio u samu srž antikulture koja je u to doba doslovno procvjetala. S obzirom da je ekologija bila svojevrsna kralježnica Herbertova romana, hippy pokret, koji je u drugoj polovici šezdesetih bio na vrhuncu, prepoznao je u Herbertu svoga glasnika. Pridodajmo tu i paralelu koju su hipiji povukli između začina-droge melangea, koji se pojavljuje u romanu, i psihodelične droge LSD-a, koji je u to hipijevsko doba obećavao neke sasvim nove mogućnosti istraživanja ljudske svijesti.

Da je roman nastao i rastao u duhu s vremenom, ma što kritičari mislili o tome, ukazuje nam i tema preispitivanja mesijanskih autoriteta koju je Herbert utisnuo u svoj roman. Fasciniran sviješću da je većina religija nastala upravo u pustinji, poigrao se u svojem romanu s tim pustinjsko-religijskim potencijalom, želeći svojim čitateljima dati prostora za kritičko bavljenje pitanjem kako tako lako padamo pod utjecaje raznoraznih mesija i nametnutih političkih i društvenih vođa. U jednom interviewu Herbert je rekao da bi svaki mesija pri pojavljivanju u javnosti trebao na svojim prsima nositi natpis: može biti opasno po vaše zdravlje.

U konačnici, nakon tromog i sporog starta, „Dina“ će postati jedan od najprodavanijih SF romana u povijesti. Iako se za neke nikada nije niti radilo o SF romanu, već prije o svojevrsnoj filozofskoj fikciji ili religijskoj kritici. Može li onda takav ekološki, anti-mesijanski, slojeviti roman sporog tempa od 500-tinjak stranica doživjeti uspješnu pretvorbu u film? S obzirom da je velika snaga radnje romana, kako je to naglasio Herbert, u njenom nedogađanju, introspekciji i polaganosti, svaki se redatelj mora pozabaviti s gotovo nesavladivim zadatkom da takav roman prenese na filmsko platno. Povijest pokušaja ekranizacije „Dine“ uzbudljiva je priča s puno spektakularnih poraza te s, možda, tek ponekom dobivenom, manjom bitkom. Povijest nas uči da roman „Dina“ bez puno truda jede svoje redatelje.

Povijest ekranizacije

1971. godine produkcijska kuća APJ, na čelu s Arthurom J. Jacobsom, dobila je prva prava na ekranizaciju „Dine“. Tijekom pokušaja da nađe adekvatnog redatelja i scenarista, Arthur je umro 1973. godine. Njegovom smrću umrla je i ideja kuće o ekranizaciji.

Jodorowsky`s Dune

1974. godine francuski konzorcij na čelu s Jean-Paulom Gibonom otkupljuje prava za film od APJ-a. Za redatelja je izabran čileanski avangardni pisac, kazališni i filmski redatelj, glumac i svojevrsni duhovni učitelj Alejandro Jodorowsky. O neuspješnom pokušaju da Jodorowsky i njegovi „duhovni ratnici“, kako je nazivao svoje suradnike na filmu, snime njegovu viziju „Dine“, Frank Pavich je snimio odličan dokumentarni film 2013. godine „Jodorowsky`s Dune“.

Jodorowsky je filmove doživljavao kao sredstvo potrage za ljudskom dušom. „Dinom“ je htio izazvati efekt LSD-a, bez uzimanja droge. Za njega je „Dina“ trebala postati neka vrsta artističkog, filmskog boga, proroka, koji će promijeniti način na koji su ljudi toga doba razmišljali. Jodorowsky je ni manje ni više svojom verzijom „Dine“ htio promijeniti svijet. Nakon što je u svoj tim „duhovnih ratnika“ uspio dovući kultnog strip crtača Jeana Girauda Moebiusa, priča se zakotrljala u nevjerojatnom smjeru. Uskoro će se ekipi pridružiti mnoštvo najtalentiranijih i najpoznatijih glumaca i crtača onoga vremena. Upravo fascinantnim metodama pregovaranja uspjet će u svoj film dovući za glumačke uloge Orsona Wellesa, Micka Jaggera, Salvadora Dalija i mnoge druge. Isto tako privući će i talentirane i osebujne crtače Chrisa Fossa i H.R. Gigera. Svaki je planet trebao imati svoju specifičnu muziku, a za to je uspio nagovoriti Pink Floyde u vrhuncu svoje popularnosti kao i tada popularnu mračnu rock grupu Magma. No kako je film po Jodorowskom trebao trajati između 12 i 20 sati, u Hollywoodu nisu naišli na razumijevanje i odbili su financirati takav projekt. Film je u konačnici otkazan u trenucima kada se ekipa spremala da počne raditi kulise. Sve je u vezi ove Jodorowskyjeve verzije bilo pomalo suludo i nadrealno. Mnogi će reći da je bio puno previše ispred svoga vremena. No da se nije radilo samo o egoističnoj samopromociji narcističnog manijaka, kako bi ga netko mogao proglasiti, pokazuje nam utjecaj ove verzije filma na gotovo sve SF filmove koji su nastali kasnije. Posebno se utjecaj može vidjeti u prvom filmu Zvjezdanih ratova, a neki će cinici čak otići toliko daleko nazvavši prvi film Zvjezdanih ratova jedinim uspješnim „Dina“ filmom, aludirajući na mnoge ukradene dijelove iz „Dine“. Kada su mu onemogućili da snimi film, Jodorowsky je u suradnji s Moebiusom odlučio napraviti strip, kako ne bi propale sve ideje koje su zajedno osmislili za „Dinu“. Tako je nastao kultni strip „Inkal“, nadrealno i genijalno iskustvo koje je visoko na cijeni među štovateljima stripa. Nedavno je sam Jodorowsky svečano najavio da će „Inkal“ dobiti svoju ekranizaciju u režiji osebujnog novozelandskog redatelja Taike Waititija.

Nakon Jodorowskog

1976. godine Dino De Laurentiis otkupljuje prava od Gibona. Novi scenarij napisat će osobno Herbert. 175 stranica dugi scenarij bio je ekvivalent trajanju filma od otprilike tri sata. De Laurentiis daje Ridleyu Scottu ulogu redatelja. Otprilike 7 mjeseci je bilo dovoljno Ridleyu da odustane od projekta.

Lynch`s Dune

1981. godine, suočavajući se s gubitkom prava na film, De Laurentiis na nagovor kćerke, zapošljava Davida Lyncha kao novog redatelja ovog zahtjevnog djela. Lynch pristaje režirati i napisati scenarij, odbivši paralelnu ponudu da režira Povratak Jedija, 6. nastavak Zvjezdanih ratova. Iako nije pročitao knjigu, nije bio zainteresiran za SF, niti je bio upoznat s pričom, 6 mjeseci je radio na scenariju s Ericom Bergrenom i Christopherom De Voreom. Otprilike 20 godina nakon što je knjiga izdana, Dina je doživjela svoju prvu ekranizaciju. Iako je Herbert bio zadovoljan ekranizacijom, naglasivši da, unatoč nekim slobodama i interpretacijama koje se razlikuju od njegova romana, i dalje to ostaje film o Dini. No kritičari i gledatelji su ostali razočarani. Prigovorit će mu da niti je postigao komercijalni uspjeh, niti je umjetnički dubok. Jodorowsky će, naglasivši da je vjerovao da je Lynch jedan od onih koji to mogu uspješno napraviti, film proglasiti smećem.

Harrisonova miniserija

Najmanje pažnje privukla je ekranizacija Dine Johna Harrisona, pretvorena u trodijelnu miniseriju za Sci-Fi Channell. Nije epski razočarala, no nije niti imala na sebi teret „krađe“ ekranizacije od Jodorowskog, kao što je bio slučaj s Lynchom.

Kasniji pokušaji

2008. godine Paramount Pictures je objavio da će producirati novi film baziran na knjizi s Peterom Bergom kao redateljem, najavljujući vjernu adaptaciju knjige. 2009. godine Berg napušta projekt. 2010. godine Paramount pronalazi novog redatelja Pierra Morela. Već krajem iste godine Morel napušta projekt. 2011. godine Paramount konačno odustaje od plana da ekraniziraju Dinu.

Denis Villeneuve pokušava nemoguće?

2016. godine Legendary Entertainment je otkupio filmska i TV prava za „Dinu“. 2017. godine potvrđeno je da će Denis Villeneuve biti redatelj a scenarist Eric Roth. Film će biti podijeljen u dva dijela. Iako mi je na prvu zvučala neuvjerljivom vijest da je upravo „Dina“ Villeneuveov omiljeni roman iz tinejdžerskih dana te da je i došao snimati filmove u Hollywood kako bi jednog dana dobio priliku da snimi upravo „Dinu“, nakon intervjua s redateljem, povjerovao sam da priča ipak nije samo moćan marketinški trik. Na pitanje o utjecaju romana na njegov filmsku karijeru, Villeneuve odgovara da ga se jako snažno dojmila snaga pustinje i kako praznina i tišina pustinje igraju jako snažan utjecaj na introspekciju viđenog u filmu. Fasciniran utjecajem okoliša na čovjeka, a pustinju vidi kao snažnu metaforu za nesvjesno, unutrašnje putovanje u lika, u svom je prvom filmu „August 32nd on Earth“ („Un 32 aout sur terre“) iz 1998. godine glavne likove smjestio upravo u pustinju. Snimajući 2010. godine u jordanskoj pustinji dio svog uspješnog filma „Inscendies“, imao je snažan doživljaj kako bi ovo bilo savršeno mjesto za snimanje „Dine“. Kada je dobio priliku da to i učini, vratio se upravo tamo da ispuni svoj san iz djetinjstva i snimi svoju verziju.

Villeneuveova verzija, prvi dio prve knjige

Je li Jodorowsky kronični narcis koji pati od mesijanskog kompleksa? Od istog onog kompleksa o kojemu upravo Herbert između redaka kritički piše u svojoj trilogiji romana o pješčanom planetu Dina? Ako se oslonim na iskustvo čitanja stripa „Inkal“, koji je nastao nakon neuspjelog pokušaja ekranizacije „Dina“, ozbiljno sumnjam da se ne radi isključivo o narcizmu jer meni je taj strip istinsko djelo genija. Toliko nadrealnog ludila, a da drži vodu, nigdje nisam sreo. Kako će tek tu vrstu nadrealnog Waititi ekranizirati, nadam se da ćemo imati priliku doživjeti. No hoće li doživjeti Jodorowsky? Po količini životne energije koja kola u njegovom 92 godine starom tijelu, novce bih stavio da hoće. Možda je i došlo vrijeme da se skine mit oko „Dine“ i da se Villeneuveu dozvoli da nastavi svoj posao. Mogao bih se složiti s Alejandrom da se radi o hollywoodskom industrijskom filmu koji nema puno veze s umjetničkim izričajem. No to nikako ne znači da se ne radi o kvalitetnom industrijskom filmu koji vjerodostojno ili barem zadovoljavajuće prati radnju romana.

Kada sam u nedjelju ujutro naišao na online verziju Dine, otkucaji srca su se ubrzali. Kako je premijera bila zakazana za sljedeći četvrtak, pitanje se nadvilo nad glavom. Gledati doma ili ne? Odlučio sam ga u ponedjeljak ujutro prije posla pogledati. I drago mi je da jesam jer sam onda u subotu u kinu puno lakše mogao doživjeti film i obratiti pažnju na hrpu detalja i tehničkih rješenja kojima je Villeneuve pokušao savladati poteškoće ekranizacije. Nisam nešto pretjerano oduševljen idejom da se film prekine na pola knjige, no shvaćam da knjiga traži puno više vremena da se dostojno ekranizira pa samim time ovaj prvi film i nije mogao biti ništa više od zagrijavanja u priču. iz moje perspektive, uspješnog zagrijavanja.

Nema tu halucinogenog ludila kakvo bi vjerojatno preplavljivalo film da je Jodorowsky dobio svoju priliku. Ovaj film nije i nikada neće biti film prorok, iliti LSD iskustvo „Dine“. Villeneuve se drži radnje knjige. Ne izmišlja toplu vodu, ne mijenja radnju, ne ubacuje svoje dijelove, a način na koji vizualno prikazuje ono što je moguće pročitati u knjizi, mene je više nego zadovoljio. Možda mi pomalo ide na živce sveprisutna pozadinska orkestralna muzika, no definitivno to nije razlog da proglasim film promašenim. Osobno smatram da je Villeneuve napravio dostojni uvod u ekranizaciju i da će tek s drugim dijelom pokazati koliko je njegova vizija vrijedna. „Dina“ zaslužuje pažnju i nastavak ekranizacije jer je po meni neusporedivo kvalitetnija od pojednostavljenih Star Wars filmova. „Dina“ traži pažnju i najbolje se stvari događaju tamo gdje ih najmanje očekuješ, ili ih niti ne prepoznaš. Nadam se da će u drugom filmu Villeneuve uspjeti barem djelić te skrivene genijalnosti podijeliti s gledateljima koji nisu čitali knjigu. Svima ostalima, ovo je odličan poziv da si priušte gušt strpljivog i polaganog čitanja romana. Nakon tog iskustva i gledanje filmova postat će jedno sasvim bogatije iskustvo.