BAUHAUŠTELA

- Jao, vidi koja pičketina- na glas je prokomentirao, držeći u lijevoj ruci špahtlu kojom je nanosio malter sa skele na trećem katu zgrade.

- Da ga jebeš, najbolja pička danas- prokomentirao je onaj s 5. etaže skele.

- Vidi ti tu kariranu minicu- mljackajući je dodao onaj sa šestog kata: Zubima bi joj rastrgao to malo robe na njoj, uf!

- Danas ih je stvarno bilo pun kurac, al` ova prepišava sve s pol` sise- uključio se i četvrti član višeetažnog žirija.

- Rasna porno glumica- javio se i peti s drugog kata skele, sagrađene uz zgradu na uglu Šenoine i Tomislavca.

- Kaj je pederu- ponovno se uključio onaj s petog kata obrativši se jedinom koji se do sada nije izjasnio: Ti ne bi ovu karao, ha?!

- Da, da, on bi radije da mu se tu prešetava srednjoškolac u uskim trapericama- začulo se sa šestog kata.

- Ma jebite si majku pedersku- konačno se oglasio i ovaj s četvrtog kata: Naravno da bi jebo. Ovakva pička se ne viđa svaki dan.

- Jašta- amenovao je onaj s drugog.

(VRIJEME GABLECA, NA KLUPI OKO FONTANE KRAJ ESPLANADEA)

- Slušaj stari, ne znam koliko ću još ovo izdržati- očajnim je glasom počeo, otvarajući u pekarni kupljenu salatu od leće i kvinoje.

- Kužim te, stvarno te kužim- zamišljeno se složio drugi, prije nego će zagristi svoj sendvič od domaćeg proteinskog kruga i dimljenog tempeha. I sve to samo minutu nakon što su obojica bacili u isti koš netom kupljene jeftine sendviče od bijelog kruha i najjeftinijeg parizera.

- Iz dana u dan jedno te isto- zajecao je, na rubu suza očaja: Isti odvratni sendvič od parizera u istom košu.

- Znaš kaj me jučer strefilo- ubacio se drugi: Dok sam bacao sendvič u isti ovaj koš, skužio sam dolje na dnu koša još 4 takva ista sendviča. Kužiš?!

- Smetlari nisu tri dana očistili kantu?

Da. Sve su to naši sendviči.

- Pomalo se osjećam kao Židov 43. u Berlinu.

- Ili Srbin u Zagrebu 91.

- Gay na prvom pokušaju pradea u Beogradu.

- Bošnjak u Srebrenici 95.

- A samo smo jebeni vegetarijanci. Pazi… vegetarijanci?!?!?

- Al` kako da to onim čobanima objasniš? Nema šanse da se pred njima ikada odam. NIKADA!!!

- Da… sjećaš se one scene od prije mjesec dana kada su Prijatelji životinja imali svoj štand ispred Glavnog kolodvora… kakvi su bili njihovi komentari.

- Kakvo je to samo dno dna bilo.

- Ne, ne… ne bih to preživio… da saznaju… nema šanse…

- Ma kaj je par kuna za odvratni sendvič naspram njihovog terora.

- Je… jebiga, treba mi taj posao. Tko bi drugi ikada zaposlio diplomiranog psihologa?!

-Da, da… ti mi se javljaš. Za tvoje su zanimanje barem čuli.

- Rad s luđacima, jel…

- Kaj da ja kažem sa svojim magisterijem iz analitičke filozofije?! Valjda bi lakše preživio da saznaju da sam vegetarijanac…

- Kad to tako kažeš…

(VRIJEME GABLECA, KLUPA POD KROŠNJOM STABALA TIK UZ UMJETNIČKI PAVILJON)

- Jel` znaš ti da sam ti ja istrčao nekoliko maratona?

- Nisam znao. I?

- Kaj i?

- Jesi se zabio koji puta u maratonski zid?

- Vjeruj mi, nije vrijedno spomena naspram zabijanja u ovaj zid nama iza leđa.

- Ne kužim. Kaj si radio na obnovi fasade na umjetničkom?

- Da je barem tako banalno. Ja sam ti, stari moj, jednom davno davno, vjerovao ti meni ili ne, unutra imao samostalnu izložbu.

- Sereš? Čekaj, kaj si ti…

- Akademski slikar.

- A sada si s ove strane zida, tijekom bauštelskog gableca. I svaki se dan vraćaš na ovo mjestu, na ovu klupu.

- Da, i ne mogu si pomoći. Valjda mi treba taj zid da me podsjeti da je nekada postojalo i nešto više od ove bauštele. A ti?

- Potpuno nevažno.

- Nemoj me zajebavati. Ako sam se ja usudio biti ovoliko ranjiv… kaj si ti…

- Smijat ćeš se…

- Ne seri i reci…

- Jazz muzičar.

- Kaj?

- Kontrabas.

- Školovani ili samouki?

- Magisterij u Grazu.

- Ako ništa, barem si se nanosio teško instrumenta u životu…

- Da, dobar mi je to bio trening za bauštelu.

- A vidi nas sada…

- S onim nepismenim krkanima.

(VRIJEME GABLECA, KLUPA POKRAJ SPOMENIKA HOLOKAUSTU)

- Znaš li kako se zove ovaj spomenik holokaustu?

- Nemoj me jebati. Pa koliko dugo mi tu gablamo svaki dan…

- Barem tri mjeseca.

- Da. Tri mjeseca. I kako bi mogao ne znati ime. PRISUTNA ODSUTNOST.

- Da… prisutna odsutnost. Znaš… jebe me, baš me jebe taj naziv. Točno tako se ja osjećam svaki dan rada s onom nepismenom stokom. Osim ovih pola sata s tobom, tu, kraj spomenika holokaustu… zamisli život kada ti je jedino vrijeme provedeno kraj spomenika holokaustu vrijedno dostojanstva. Samo se još u tih pola sata prisjećam da sam čovjek, da je i u mojem životu postojalo vrijeme kada je imalo smisla sanjati, baviti se onim što me istinski zanimalo. O kako mi to samo apstraktno zvuči danas da je ovaj jadni i odrpani u malter zamaskirani luzer nekada bio profesor sociologije u nekada cijenjenoj srednjoj školi. Prije nego su sociologiju izbacili iz kurikuluma zauvijek.

- Kada pogledaš, naša zanimanja danas zvuče kao jeftine psovke i uvrede.

- Da… i sve kaj mi je ostalo od mojeg višegodišnjeg bavljenja sociologijom je pokušaj da pojmim obrasce po kojima se nas šestero iz dana u dan za vrijeme gableca dijeli u tri istovjetne dijade.

- Da zaista fascinantno, koliko smo sva šestorica robovi navike. Ista klupa, isto mjesto, isti ljudi.

- I dok mi je za tebe i mene sve jasno…

- Gablec kao mali otok preživljavanja razuma.

- Točno to… no da mi je znati, da mi je samo na trenutak ući u glavu one dvije seljačine kraj fontane kraj Esplanadea.

- Ili ona dva nepismena orangutana kraj umjetničkog.

- Ma dobro, njih još možda i kužim… kulturno uzdizanje, buraz… nemoj zaboraviti da je u onom prošlom životu prije korone, umjetnički bio galerija. Valjda je to ona prastara potreba čovjeka za kulturnim… čak i u takvim nerazvijenim primjercima vrste.

- Da, da, ima smisla. i to je zadnje što se tiče smisla danas. Moramo natrag.

- …

(NAKON GABLECA, NA SKELI)

- Kae pičke- prvi je progovorio onaj s trećeg kata: Jeste izjebali kakvu droljicu na klupi kraj umjetničkog, ha?!

- Ja barem imam kurac koji se diže- uzvratio je ovaj sa šestog kata: Pa ne moram gablec provoditi kraj fontane da me svojim vodo skokovima podsjeća kako izgledaju erekcija i orgazam.

- Jebi si mater, pederčino- ljutito će ovaj s drugog.

- Mlohava ćuna, mlohava ćuna- dodao je glas s petog.