Ambasador

Zvuk sivog dana. Zvuk kiše. Zvuk poriva da se uvučem u toplu deku.

Jedino mi je još ta Ambasador deka ostala.

Nakon onog dana, sve u mojem životu ima zvuk. I tuga samoće, i konzerva u koju sam zatvoren, i smrt žene, i poziv djece da dođem živjeti k njima, u tu njihovu, meni daleku i stranu zemlju.

Evo, sredina je travnja, a ovdje kod mene, redaju se, jedan za drugim, sivi dani. Pada kiša nemilosrdno.

Da pitaš susjede, spomenuli bi ti oni sunce tu i tamo. No kako da njima vjeruješ? Njima sa zelenom naljepnicom na vratima kuće?

Pojma oni nemaju o sivom, kišnom danu koji ne prestaje i nikada neće.

Oni će za koji dan, kada u njihovoj verziji stvarnosti zatopli, spremiti svoje bračne Ambasador deke na vrhove ormara do sljedeće kasne jeseni.

Ja neću. Čak i kada bi imao ormar, kada bi i meni sunce opet izašlo… kako da je spremim kada je ona sve što mi je ostalo.

Kada samo umotan, u nju tu i tamo, mogu osjetiti miris i toplinu doma.