sram

- Ovo je uvjerljivo najbolja stvar koja se mogla dogoditi- rekla mi je u autu, na putu od liječnika. Bila je to jedina rečenica koju smo izmijenile tijekom 20 minuta duge vožnje.

25 godina kasnije, ta vožnja za mene i dalje traje. To suvozačko mjesto, koje je tada jedino moglo podnijeti moje stvarne osjećaje, uraslo mi je u ranjeno tkivo i postalo moje životno poslanje.

Kada bi me netko pitao tko sam, brzopotezno bih bez imalo razmišljanja odgovorila jednom jedinom riječju.

Suvozačica.

Mislim, nije da itko ljude poput mene ikada pita tko su, no, hipotetski, kada bi pitali, imala bi spreman odgovor. Suvozačica tada, suvozačica zauvijek.

Šutljiva i tiha, bez ikakvih zahtjeva, gotovo neprimjetna, gotovo pa idealna suvozačica. Tko se ne voli voziti sam, a ne voli brbljave, tu sam. Idealna suvozačica, kako u tvojem, tako i u svojem životu.

Da. Ostala sam na tom mjestu. Bilo me sram. Bilo me sram osjećaja na koji nisam imala pravo. Ne pred njom. Ne nakon svega što je učinila za mene. Ne nakon što me nije izdala i cinkala roditeljima i drugima. Njemu.

Imala sam 16, a ona, starija sestra, bila je sretna jer se priča spontano razriješila.