p4

sjedim u vlaku.

za nigdje.

volim taj "za nigdje" osjećaj.

ne znam koja je ovo stanica, koliko je sati, kamo idemo, idemo li.

pitam se hoće li ovaj vlak krenuti.

ovaj vagon?

ovaj kupe?

pojma nemam koji je po redu vagon u kojemu sjedim.

odavno ne obraćam pažnju na tričarije.

mogao bi biti zadnji.

zadnje vagone prve otkače pa prestaju biti vlak.

ostane samo vagon.

a vagon koji nije vlak nepomičan je.

besmislen.

tko zna, možda je ovaj vagon, vagon u kojemu sjedim, jedan takav.

napušten.

nepokretan.

a ja uzalud čekam da krene.

čekam da krene?

ili samo čekam?

mislim da ne čekam.

samo sjedim.

sjedim u vlaku.

za nigdje.

volim taj "za nigdje" osjećaj.