Ima li tu mjesta za mene?

Postoji ta neka dubinska potreba u svima nama da shvatimo, da kategoriziramo, da si objasnimo, strpamo u ladicu i zatim se zauvijek prema toj temi ponašamo kao prema istini. Jasno je da nam je za većinu svakodnevnih akcija potrebna ta rutina, podrazumijevanje, neobraćanje previše pažnje na nevažno. No čini se, najveći problem je da smo u međuvremenu zaboravili raditi razliku. Na skali bitnosti, čini se da puno poteškoća nastaje jer, što zbog navike, što zbog jednostavnosti dnevnog funkcioniranja, zaboravljamo razdvojiti bitno od nebitnog. Zaboravljamo ne podrazumijevati ono bitno.

Zaboravljamo se pitati, promatrati, uranjati, udaljavati, davati si vremena.

Zaboravljamo se čuditi misteriju života.

Kada jednog dana umremo, ako imamo sreće, iza nas ostaju priče koje o nama pričaju neki drugi, na način kako su nas shvaćali, dajući si za pravo da te svoje priče proglašavaju istinama.

Iz tog mi razloga ono malo informacija što imam o njemu ne predstavlja puno. Iz tog razloga imam poriv, za privatne potrebe, izmaštati neke elemente njegove priče da bi još više njegov životni i umjetnički čin srastao s mojim traganjima.

Njegova priča počinje jednom strogom majkom. Baka mu je bila slikarica pa ne čudi da je Aleksandar izabrao studij kiparstva kao sredstvo svoga životnog traganja. Ono što je za njega predstavljalo oblikovanje materijalno opipljive skulpture, za mene, puno godina kasnije, predstavlja oblikovanje skulpture odnosa. Jasno je da je forma u kojoj se ja tražim neusporedivo fluidnije i umjetnički amaterskije naravi.

Kažu da ga je od početka rada karakterizirao tragalački nemir. U potrazi za vitalnim, živućim, tečnim, provokativnim. Kažu da je načinom života bio boem, da je bio nemirni praktičar, ostavivši iza sebe oko 350 skulptura.

No vratimo se strogoj mami. Prema priči je upravo ona glavni razlog zašto je završio u Bujama kao učitelj likovnog odgoja jer je ona vidjela oglas i prijavila ga, bez da ga je išta o tome pitala. Aleksandar se nije bunio. Ili možda i je, no svakako je, u svojoj 28. godini, pristao na posao koji mu je mama namijenila i tako napustio Zagreb i preselio u Buje. No, kako to ponekad u životu biva, da nije bilo stroge mame, vrlo vjerojatno Aleksandar nikada ne bi završio u Bujama, što je ključno za ovu priču.

1962. je godina i ja si zamišljam da su tadašnje Buje, koje su još prije 20-ak godina bile dio Italije, imale malo razumijevanja za jednog akademskog kipara iz Zagreba. Nikada se manje sredine nisu baš pretjerano naklono odnosile prema došljacima iz metropole. Ljutnja, ljubomora, frustracija, predrasuda da si ovi umišljaju da su više vrijedni? A kada tu uključimo u jednadžbu činjenicu da je Aleksandar Rukavina bio akademski kipar, logično je zaključiti da ga nitko nije dočekao raširenih ruku. Zato zamišljam da je njegova umjetnička i životna usamljenost u Bujama narasla za barem 6 brojeva. Naravno da nemam nikakvo pokriće za ovakvu misao, no dajem si za pravo da iz svoje perspektive povlačim potencijalnu paralelu. Ponekad tako male i prizemne stvari odrede živote, definiraju ga, usmjere, daju mu značenje.

Kako se jedan nemirni umjetnik u stalnom traganju uspio snaći kao učitelj u manjoj školi? Čest je slučaj da umjetnici zarobljeni u učiteljske klupe uvenu. Je li mu padala na pamet ideja da bi i razredi kojima je predavao mogli biti svojevrsni kiparski materijal za oblikovanje? Da bi od kolektiviteta razreda mogao stvoriti skulpturu zajednice, fluidne cjeline? Ili je samo bio frustriran vladajućim, pedagoškim imperativom da se spusti na apsolutne likovne osnove u osnovnoj i srednjoj školi u kojima je radio? Nikakve informacije o takvim potencijalnim dramama nemam, no mogu samo nagađati i fabricirati potencijal.

Kako bilo, informacije kažu da je Aleksandar dobar dio slobodnih sati u Bujama provodio u samačkim šetnjama po okolici.

Jedna od tih šetnji odvela ga je na vrh jednog od nekoliko kilometara udaljenih brda gdje je Rukavina naišao na napušteni i zarasli grad. Je li znao da je tamo ili ga je slučajno otkrio?

Kako bilo, na brdu ga je dočekao kameni grad, zarastao u raslinje. Grad u kojemu su prozori bili zakucani drvenim daskama i nije bilo ljudi.

Pitam se kako je to moralo izgledati u životu Aleksandra nakon što je prvi puta došao do Grožnjana. Je li nakon tog prvog puta često bježao gore da se odmori od nerazumijevanja sredine, ili, puno važnije, nerazumijevanja samog sebe? Je li takav zarasli Grožnjan imao snage da ga uzme i odmori od stalne lovice za svojim umjetničkim nadahnućem?

Koliko je puta svjedočio magičnim jutrima nad dolinom rijeke Mirne? Kako je to moralo izgledati biti sam u tom zapuštenom gradu? I kada se, u kojem trenutku, u njemu rodila najumjetničkija od svih umjetničkih ideja koje je u životu imao: da Grožnjan postane grad umjetnika? Da prazne i zarasle ulice ožive umjetnici iz cijele Jugoslavije? Slikarska kolonija, grad utopija.

No da bi jedna takva, na prvu nadrealna i suluda ideja postala stvarnom, umjetnički zanos definitivno nije bio dovoljan. Potrebna je i ovozemaljska podrška u vidu vladajućih političara. A povijest kaže da je tadašnji predsjednik općine Buje Lino Gorjan povjerovao u njegov san i da se uskoro priča počela širiti u koncentričnim krugovima do raznoraznih bitnih ljudi kojima se ideja svidjela. Je li trebalo puno nagovarati političara, ili se ovaj zaljubio u ideju na prvu? Nije se tu, čini se, imalo puno za izgubiti. Grad na brdu bio je napušten pa je bilo kakav oblik revitalizacije dobrodošao. Čak i s potencijalnom opičenim umjetnicima.

2.5.1965. godine san je postao stvarnost i Lino Gorjan simbolično je predao ključeve grada Grožnjana upravo Aleksandru Rukavini, tim činom proglasivši Grožnjan gradom umjetnika. Slikari iz cijele Jugoslavije počeli su dolaziti jedan po jedan i do nedavno mrtvi i napušteni grad počeo je disati nekim novim, umjetničkim plućima. Korov se krčio, a drvene daske s prozora skinule.

S vremenom će se u grad popeti i muzičari, a potom i glumci i svi ostali umjetnici, učinivši Grožnjan dostojnim imena grada umjetnika.

Zanimljiva je informacija da je sam Rukavina, iako je dobio pravo uporabe, a potom i vlasništva bilo koje kuće u Grožnjanu, donio odluku da neće uzeti niti jednu kuću, kako se ne bi stvorilo prostora za priču da je iza grada umjetnika bilo kakva računica.

Rukavina je, zamišljam si, na ovaj način dobio ekipu za druženje, stvaranje, analiziranje, nadahnuće, provokacije, buđenje impulsa, strast, i iznad i prije svega, razumijevanje i prepoznavanje. Možda je ponekad potrebno osmisliti i realizirati grad umjetnika da bi zaliječio barem dio svoje samoće i nemira.

Ne znam je li Aleksandar našao razumijevanje među pridošlim umjetnicima. Ne znam je li ga s vremenom grad novih stanovnika izbacio iz svojih krugova kako to obično biva (a možda čak i treba biti?) s vizionarima. Sam Aleksandar 1969. godine prestao je raditi kao učitelj u školi i dobio na korištenje staru klaonicu u Brtonigli, koja će mu postati atelje, a kasnije i galerija.

13 je godina prošlo od mojeg prvog posjeta Grožnjanu. Puno sam tu iznimnih ljudi sreo i mnoga mi nadahnjujuća druženja s njima odzvanjanju malenim ulicama mojih grožnjanskih sjećanja. Neke od njih nikada nisam sreo izvan Grožnjana, a i dalje su mi bitni, iako su u nekim slučajevima prošli i deseci godina, i dalje ih na neki način, možda baš zbog Grožnjana, nazivam svojima.

Ovog sam ljeta, kada smo planirali gdje bismo mogli otići na ljetovanje, spomenuo Grožnjan kao potencijalnu kompenzaciju za ovu iznimno tešku godinu. Ako već mjesecima ne mogu u kazališta, na koncerte i na plesne izlaske, možda bi malo grožnjanske umjetničke posebnosti moglo dobro doći.

Iako mi je trebalo malo više vremena, uspio sam se prespojiti na zrak kojim odzvanjaju zvuci klavira (dočekala nas je klavirska radionica i koncert profesora klavira). Sjetio sam se kako sam na svim tim raznoraznim, kamenim i drvenim klupama sjedio i provodio beskrajne sate družeći se i upoznavajući s novim ljudima. No ovaj sam puta ovdje sa svojom obitelji u jednom sasvim drugačijem aranžmanu.

Dok hodam gradom, shvaćam da mi je važno da mi potomkinje gaze neravnim grožnjanskim ulicama. Da upoznaju taj dio mene. Dio koji mi je teško prepričati, jako teško objasniti.

Ladi nije trebalo dugo i u svega nekoliko minuta prihvatila je Grožnjan state of mind izležavajući se po travi i kamenju po nekom svojem unutrašnjem ritmu i nahođenju.

I trčala je bosonoga, dragala mačke, penjala se po zidinama, čudila se izloženim umjetninama.

S malom djecom je uvijek lako. Oni su tu i s lakoćom prepoznaju grožnjansku čaroliju. Mi odrasliji, Inka u pubertetu, Stojka i ja, teži smo u sinkronizaciji s opuštanjem i polaganošću. Jer kada živiš u gradu čiji je stalni pace onaj utrke na 400 metara, grožnjanski pace ultraultramaratona zvuči pomalo kakofono, pretiho, zbunjujuće.

A baš nam je to, nakon svih izolacija, potresa, poplava i ostalih stresova u ovoj godini, trebalo.

Bio sam par puta u Grožnjanu posljednjih godina samo u prolazu, prateći prijatelje na utrci 100 milja Istre, no ovaj puta po prvi puta sam prespavao u Grožnjanu, a da to nije bilo preko Gorana Božićevića. Goran je prije nekoliko godina prodao kuću u Grožnjanu i preselio u obližnje Buje. Razmišljao sam da mu se javim, no s obzirom na narav njegova posla (velika je bila šansa da je negdje drugdje) i kratkoću svoga boravka, izabrao sam ne javiti se.

Čudno je bilo biti u Grožnjanu izvan mirovnjačkog kruga ljudi zbog kojih sam dolazio ovdje. Čudno mi je bilo proći kroz malenu ulicu kraj crkve u kojoj više ne živi Goran, već je njegova kuća postala luksuzna kuća za odmor s 5 zvjezdica.

I dođe polako posljednja večer, a mi svi četvero ležimo na zidu upijajući sunce, tik do skulpture samog Aleksandra Rukavine na kojoj je on sam s čekićem u ruci. Napravili smo 3/4 kruga oko zidina, no kako je jedan dio zagrađen, nismo zatvorili krug pa sam to htio napraviti s druge strane. Nikome se nije dalo spustiti dolje, iako ima jedva 100 metara, pa sam otišao sam. I taman kod rampe, na korak do spuštanja cestom ispod zidina, nailazi neki auto, a u njemu Goran. Dovezao je sina Vladeka na druženje s prijateljima. Vladeka, kojega sam se par sati prije sjetio jer je isto kao i Lada trčkarao bos grožnjanskim ulicama u mojim prvim posjetama Grožnjanu.

Proveli smo nekoliko sati u opuštenom, grožnjanskom druženju, malo sjedeći na zidu, malo hodajući do vrha obližnjeg brežuljka (taman da doživim jedan od najimpresivnijih zalazaka sunca sa osvijetljenim Grožnjanom u prvom i zalazećim suncem i mjesecom nad morem u trećem planu), malo pijuckajući piće kod Talijana. To je ta grožnjanska skulptura odnosa, pomislio sam. Tim „slučajnim” susretom cjelina je bila zatvorena. I nisu mi više smetale sve one male, velike, konzumerističke promjene koje polagano kradu Grožnjanu njegov duh Aleksandra Rukavine, stavljajući profit ispred umjetnosti i zajedništva. Ma dok je ljudi i druženja, nikakav novac i tuđa zarada neće mi toliko zagaditi ono osobno bitno. Jer, ma koliko možda luksuzno i impresivno izgledala kuća na brijegu iznad Grožnjana (s bazenom i fantastičnim pogledom), nikada kuća, ma koliko estetski genijalna bila, neće moći stvoriti osjećaj koji imam kada se s nekim suosjećam, kada smo na istoj valnoj duljini, u istom ritmu. Nikakva kuća s pet zvjezdica ne vrijedi više od druženja s prijateljem.

Kada je 1985. godine Aleksandar Rukavina umro u 51. godini života, jednu od poruka koja je o njemu ostala, zapisao je njegov učenik i dugogodišnji prijatelj Slađan Dragojević:

“Znam da ne postoje prave riječi koje će dočarati ili opisati sve ono što je za života radio i kako se prema njemu odnosio. Isto tako znam da je nemoguće izreći sve one misli koje su ga vodile kroz svijet stvaralaštva i umijeća kiparenja, a za to je i živio. Jer, ništa za njega nije bilo toliko bitno kao otkrivanje samoga sebe u novim oblicima. U novoj formi, kako je sam govorio. I tako su te njegove forme rasle iz dana u dan. Neumorno je radio. Radio je i onda kada smo svi mislili da besposleno sjedi ili kad bismo ga susretali kako besciljno tumara. A iz tih sjedenja rađali su se kipovi, nove ideje, nove forme. Iz tog prividno besciljnog lutanja otkrivala se Bujština, rodio se Grožnjan. Zasigurno je to njegova najveća forma, njegov najveći kip.”

Nakon impresivnog zalaska u bliskom druženju navečer, red je bio da prije nego odem, udahnem još jednom prizor svitanja nad dolinom rijeke Mirne. Pročitao sam dva dana ranije da sunce u Istri izlazi u 5:25 pa sam se zadnje jutro automatski i probudio točno u to vrijeme. Izašao sam i prošetao tihim i praznim ulicama grada, još se jednom pozicioniravši na zid grada s pogledom na dolinu rijeke Mirne.

Prepustio sam se prizoru i ponovno pronašao svoje mjesto tu.