SMRT I CVIJEĆE. ljeto u Zagrebu.

Koliko godina imaš? Rekao bih tri, možda četiri, no ništa iz mojeg jugoslavenskog djetinjstva nije bilo toliko dominantno traumatično (iako bi se štošta toga dalo analizirati i osvijestiti) da bi imalo šansu da uzme ulogu scenografa za ovu priču. Ne. Priča me vuče dobi od 9 godina. 1991. je godina i jako dobro i danas znam gdje sam bio te mitske godine. Bio sam u strahu. Od smrti. No nije ovo priča o ratu. Rat mi za ovu priču treba samo kao epizodni lik, Ivan krstitelj onom strahu koji je imao doći. Tek kao podloga, nimalo bijeli i poprilično podrapani, više puta zgužvani, te nevješto ljepljeni papir na kojemu želim naslikati ciljanu temu.

A tema je, po tko zna koji puta posljednjih mjeseci, potres.

Prvih dana nakon potresa, oporavljajući se od traume koja mi je pulsirala u nogama na udaljenosti od 200 km od epicentra, najviše me plašila pomisao da sam prespavam u stanu u Zagrebu. Bilo mi je to tada toliko zastrašujuće da bi mi već i sama misao probudila snažne tjelesne reakcije grčenja želuca, trešnje u nogama i stiskanja pluća. Nije bilo nikakve sumnje da je potres ostao u meni, razlivši se po cijelom tijelu. Nije bilo nikakve sumnje da me potres vratio u onog malog dječaka od 9 godina koji se mora suočiti s ratom oko sebe. Sa strahom od smrti koja može doći bilo kada.

Danas mi pomalo nevjerojatno zvuči kako je tijelo zapamtilo iskustvo i 57 dana kasnije, kada smo se konačno iz egzila vratili doma, u stan u kojemu sam sreo nebrojeno veći broj pukotina nego li sam ih uspio opaziti 22.3.

Lada je išla od pukotine do pukotine i ponavljala pitanje: „Tko to napravio? Tko to ljut biti?!” Taj njezin trogodišnji infinitiv malo je ublažio napetost, kao i njezin plan da će upregnuti mačke da svojim kandžama ubiju strašni tres.

Ponavljala je Lada mantru naučenu u vrtiću kako je ona hrabra i ne boji se tresa, na što sam ja svaki puta ponavljao da sam se ja bojao.

Prvu noć te povratničke nedjelje jako sam teško uspijevao ući čak i u ona površnija, plitka stanja sna.

Tih 57 dana u Orahovici bila je klasična odgoda, zamrzavanje emocionalnog iskustva.

Nisam se mogao odmah prve noći vratiti na mjesto nesreće. A mjesto nesreće je bio krevet u spavaćoj. Ostao sam spavati u dnevnoj sobi na sofi, praveći se da je slučajno. A znam da nije bilo. Trebalo mi je to prijelazno razdoblje.

Drugu sam noć otišao u krevet. Niti tu noć nisam baš spavao, no ipak je bilo malo lakše nakon prve noći, odležane na sofi.

Nakon takvih noći jutra su uvijek puna energije, radosti i zahvalnosti. Tog trećeg dana od povratka promijenili smo smjer krevetu da barem malo simbolički oslobodimo prostor od težine. I upalilo je. Bilo je lakše.

Nekoliko dana kasnije, u našoj pošteno odgođenoj prilagodbi na postpotresno iskustvo, tijelo se počelo navikavati i povlačiti vibracije straha u dublje sfere moga tjelesno nesvjesnog.

No znao sam da je ostao tu.

Znao sam da je tu kada sam na kraju ove radne i životne polusezone, u jednoj od onih godina koje će se pamtiti, počeo osjećati da sam izgorio. Rezultiralo je bolešću koja mi je trebala da se premotam, ispraznim do kraja pa krenem slagati kockice s kvalitetnijim temeljima.

Znao sam da „moram” ostati ovo ljeto u Zagrebu sam. Stojka i cure su pristale vidjevši koliko sam u lošoj formi i koliko mi treba.

I to baš u stanu koji mi je krajem ožujka i većinu travnja predstavljao kulisu iz najgore noćne more za ostati sam.

Noćas me, nakon tjedan dana samovanja u Zagrebu, tamo negdje oko 3 sata u noći, po prvi puta u ovih tjedan dana probudio potres. Moj privatni, najosobniji mogući. Potres u mome tijelu, potres koji je odlučio izaći iz izolacije u prednje dvorište sna, a potom i izaći izvan ograde sna u tihoj noći polubudnosti. Probudio sam se s vibrirajućim mišićima, s grčevitim nogama koje su ponovno pokušale pobjeći iz bezizlazne situacije. Znao sam da je ovo bio samo moj, no svejedno sam rutinski provjerio na mobitelu na aplikaciji da je party bio privatni. Ustao sam i upalio svjetlo. Nisam osjećao strah. Bila je ovo nesvjesna reakcija, mentalni, sneni ispuh koji pročišćava moj dpf filter, da izbaci toksine iz sustava.

Vratio sam se u krevet i nastavio spavati do novog jutra punog snage i zahvalnosti.

Bio sam prošli četvrtak na Thierryjevom posljednjem plesnom četvrtku prije ljetne stanke i ponovno se osjetilno sjetio zašto toliko volim praksu 5 ritmova.

Otišao sam da zaplešem s potresom u meni. Da ga pokrenem, protresem, dopustim. Toliko dugo nisam bio na plesu da čak ovaj puta nisam imao svoj uvodni ritual kada mi svi prisutni pomalo idu na živce, a kulise jako smrde na new age bullshit. Ovaj puta bio sam zahvalan da imam priliku plesati u živo, da je moje tijelo dovoljno oporavljeno i spremno za oko 2 sata slobodnog plesa. Nekoliko posljednjih godina odlazim na 5 ritmova, nekada češće, nekada rjeđe, no uglavnom kada vodi Thierry. Jebiga, puno mi više sjeda njegov balkanski „jebiga” s francuskim naglaskom nego li svemiri, bogovi i ostale verbalne apstrakcije koje druge voditeljice tu i tamo koriste. Nije da su mi bila promašena iskustva s njima, no paradoksalno, za ples mi najviše odgovara muškarac i njegov rockersko-uzemljujući dodir. Po prvi sam puta osjetilo spoznao odakle dolazi grč. Doživio sam epifaniju nečega toliko očiglednog, a opet do tada neshvaćenog. Shvatio sam da u većini slučajeva kada sam stisnut, zarobljen i oprezan (obično je tako na početku) plešem iz ega. Kada kroz neko vrijeme osvijestim da je tako i tijelom nađem načina da otpustim taj mentalni grč, spuštam se u tijelo i plešem iz tijela. Odjednom 5 ritmova postaju praksa radosti i zajebancije, lepršavosti i nemoranja, slobode i istraživanja, divljanja i susreta, frustracije i napetosti, žudnje i borbe, igranja i postajanja.

Pomoglo mi je da pokrenem svoj potres. Čak sam pomalo bio i zahvalan kada je tramvaj prošao križanjem Šubićeve i Zvonimirove, a pod se na prvom katu Češkog doma pošteno zatresao, najdoslovnije oponašajući potres, da me podsjeti, da vidim koliko je naboja u nogama.

Znam. Tu si. Osjetim te. I plesom prihvaćam.

Kada je pri kraju Thierry pustio pjesmu od Nick Cavea „Push The Sky Away” u verziji sa zborom iz Sydneya, iskustvo je bilo potpuno. Tu riječi počinju šutjeti jer ne mogu niti približiti iskustvo nakon oko dva sata plesa 5 ritmova. Nije to više ona početnička euforija i ekstaza. Sada je mir. Sada je cjelovitost. Sada je prisutnost. Ništa više, ništa manje.

Probudio sam se danas ujutro tek sa sjećanjem na noćašnje potresno iskustvo. Možda me baš onaj osjećaj zahvalnosti i ispunjenosti energijom podsjetio.

U nekom sam trenutku polaganosti i nemoranja ičega, uz laganu kišicu i šalicu zelenog čaja, upalio slučajno izbrani album Keitha Jarretta „The Death and The Flower”. Slušalo mi se malo mog glazbenog gurua. Slušalo mi se nešto njegovo što sam manje poznavao. Pokušao sam taj njegov avant-garde post-bop album njegovog američkog kvarteta u više navrata slušati, no nikada se nismo našli.

Nikada do danas.

Slušajući uvodne udaraljke koje otvaraju album, očima sam promatrao žile pucavice po zidovima oko sebe. Sve su to površne pukotine, tek da me podsjete koliko je sigurnost iluzija. Koliko je podrazumijevanje dosadno i promašeno. Sve su to površna napuknuća koja simboliziraju nimalo površno iskustvo straha i nemoći.

Taj zvuk, ta buka koja te budi iz kreveta u 6:24. To istovremeno lupanje ormara u zidove, prozora u rubove, medalja jednih u druge, padanje knjiga s police, pucketanje zidova, škripanje parketa, ljuljanje kompletne sobe za nekoliko centimetara u svim smjerovima. Taj osjećaj potpunog gubitka uzemljenja pod nogama (uzemljenja koje sam tako marljivo u godinama gestalt psihoterapijske edukacije pokušavao osjetiti). I ta buka, kaotična, glasna buka totaliteta svih tih pojedinačnih dijelova.

Stojkin način nošenja s traumom bio je da stan napuni s puno novih biljnih članova obitelji. Čak su i mačke i Lada pristale na novu ekipu bez uništavanja istih, valjda osjećajući da prostor treba zaliječiti s novim dozama života. Slušajući Keitha, osvijestio sam da nisam zalio cvijeće nekoliko dana i da bi mogao biti pravi trenutak. Konačno je vrućina malo popustila pa vjerojatno i biljke lakše dišu.

Učinio sam to, bez puno razmišljanja, s meditativnim guštom, po prvi puta zalivši nekoliko desetaka cvjetova bez da sam prolio i jednu kap. Samo malo strpljivosti, polaganosti i nježnosti i voda ovaj puta nije curila iz posuda moje nestrpljivosti i automatizirane radnje. Prvi sam puta u životu stvarno sudjelovao u zalijevanju. Nisam to radio mehanički, guštao sam, osluškivao i osjetio koliko kojem cvijetu treba vode. Pojačao sam Keithov album da ga čujem u svim sobama za puni dojam uživanja u procesu zalijevanja.

Vrativši se natrag na početnu točku, u fotelju u koju sam sjeo da zapišem ovo iskustvo, osvijestio sam sinkronicitet. Album se zove The Death and the Flower”. Pukotine od potresa i zaliveno cvijeće. Pukotine od potresa simbol su i podsjetnik na smrt. Na strah. Cvijeće je život. O meni ovisi što ću i kako zalijevati. O meni ovisi kako ću prihvatiti pukotine. Te žile pucavice, žile kucavice. Jer nema života bez smrti. Nema smrti bez života.

Ostao sam u Zagrebu sam, iako sam imao ponude da ovo vrijeme provedem s nekim jako mi dragim ljudima, s kojima mi intenzivnije druženje jako nedostaje. No ostao sam na mjestu gdje sam najviše osjećao da trebam biti. U ranjenom stanu s popucanim zidovima, u ranjenom gradu s popucanim zgradama. Ostao sam da se vratim, pomirim, oprostim, prihvatim, ponovno zavolim, sagradim.