Prokleta nedjelja

Zvuk otvaranja vrata. Konačno taj zvuk otvaranja ulaznih vrata kuće. Kako da ga opišem riječima? Kako da opišem taj najsretniji i najzloslutniji zvuk moga djetinjstva?

Nedjelja je navečer, tko zna koja u nizu jednih te istih nedjelja navečer. Pao je mrak i ona je nervozna. Sve se češće izderava na mene i na brata, živciraju je male stvari. Jedemo presporo, preglasno, pričamo dok jedemo, postojimo.

Tjera nas gore u svoje sobe, na spavanje.

Zašto su sve te nedjeljne večeri tako iste? Tako bolno i predvidljivo iste?

A opet, ma koliko se scenarij ponavljao, ma koliko iz nedjelje u nedjelju sve bilo isto do trenutka kada će otvoriti vrata, nakon tog zvuka, te škripe drvenih vrata sa staklenim prozorom na sredini, napetost bi iste sekunde zamijenila kisik u cijeloj kući.

Čista, nefiltrirana, integralna i neizdržljiva napetost.

Brat se pravio da se to njega ne tiče. Pravio se da ne osluškuje kada će konačno čuti to zvuk. Da se ne nada da neće bit prekasno. Pravio se da ne osjeti olakšanje kada bi se vrata konačno otvorila, kao i da nema pojma o bilo kakvoj napetosti, koja će početi čim zatvori vrata i zaključa ih.

Pravio se da zna kako je to biti muško, da razumije zakone potiskivanja emocija i racionalnog držanja istih pod kontrolom. A ništa on nije držao pod kontrolom. Samo se pravio, vidno amaterski glumio ulogu koja mu je zadana i nametnuta. Bio je duplo veća kukavica od mene. Najbolje je to dolazilo do izražaja po noći kada bi buncao i urlao i bojao se i molio mamu da ga primi u njihov krevet. Ako su uopće i spavali zajedno njih dvoje.

Smiješno je bilo gledati te mučne, dnevne pokušaje transformacije dječaka da bude odrastao muškarac, i onda po noći, nakon noćne more transformaciju u taj očaj, vapaj i strah istog tog dječaka koji se spustio niz barem još nekoliko regresivnih stepenica ovisnosti o mami i tati.

Nikada nisam znala kako će reagirati. Što ako danas opet prijeđu granicu?Samo da sve ostane na nivou riječi. Samo da se... ne...

Prva njena riječ nakon nepodnošljive šutnje bila je ključna.

Čekala sam strpljivo, naprezala uho iz svoje sobe na katu kroz betonski zid između nas. Ponekad bi ostavio iza sebe vrata hodnika pa bi imala prijenos uživo, ponekad bi slušala kroz betonsku deku koja nas je dijelila.

Nije bilo neke veće razlike. U oba bi se slučaja jako dobro čula kada bi počela pričati, ako se to njezino urlanje može nazvati pričanjem. Nimalo se nije suzdržavala zbog nas djece koja smo do tada već trebali spavati.

Da. Urlala je na njega. Urlala je jer niti ove nedjelje nakon utakmice nije došao doma nego je otišao s dečkima na piće.

Urlala je, vrijeđala ga, prijetila mu, kunila se, mrzila ga, pozivala se na svoje mrtve roditelje.

On bi šutio i jeo hladni pire krumpir s komadom suhe kobasice (jer nikada nije volio piletinu koja je ostala od ručka). Šutio bi, lagano nazujan od nekoliko pivi koje je popio s društvom, i gutao hladni pire krumpir, ako mu ga ne bi nasilno oduzela ispred nosa, govoreći mu da je ona to kuhala i da ne može jesti njezinu hranu.

Šutio je i trpio.

Ma samo da nastavi šutjeti i trpiti. To će značiti da će se ona ispuhati i ljuta otići spavati. No ako bi joj odbrusio bilo što, ako bi i on zaurlao, vrata pakla bila su otvorena.

Ma samo da ne progovori, molila sam boga u sebi, ponavljajući tu rečenicu kao mantru žalosne krunice čija su zrnca napravljena od razbijenih komada stakla u koje opsesivno zabijam svoje male prste.

molim te, molim te... nemoj joj odgovoriti- nagovarala sam ga u sebi, ponavljajući tu riječ sve brže i brže u sebi, kao da ću, tom brzinom uspjeti utjecati na tijek radnje.

Srce je kucalo sve brže, a atmosfera bivala sve nepodnošljivijom.

Začulo se škripanje stolice. Ustao se i zalupio vratima od dnevne sobe i krenuo teškim i nesigurnim korakom gore prema njihovoj spavaćoj sobi.

Pričekala sam još par trenutaka da se uvjerim da nije krenula za njim. Ništa. Nikakva reakcija. Dobro je.

Zatvorila sam oči osjećajući zahvalnost. Koliko je malo potrebnu djetetu da bude sretno. Opasnost je prošla.

Nedjelja. Dan gospodnji. Sveti dan. Dan za obitelj. Za odmor i punjenje baterija prije početka novog tjedna.

Mrzim nedjelju.