Istinite laži

Bila je to jedna od onih zavodljivih, dječjih priča. Opuštena, razigrana, strastvena, mala. Ona koja te uzme, koja te zaboravi, ponese, zanese.

Bila mi je najbolja prijateljica i znam da je samo zbog mene svaki dan išla dužim putem doma. Skretala bi 300 metara prije moje kuće lijevo u ulicu, opravdavajući se da mora ići u dućan ili u pekarnu ili što je već tog dana bilo na repertoaru.

No danas se zaboravila. Ponijela ju je njezina razigrana priča koju mi je pričala i umjesto da, 300 metara prije moje kuće, skrene lijevo u ulicu, ona je produžila sa mnom, logičnijim putem, koji joj za duplo skraćuje put do doma. Putem koji prolazi kraj moje kuće.

Kada je shvatila što je napravila, trznula se, čvrsto zagrizla objekt u svojoj rečenici i, pogledavši me, zbunjena, povišenog tona izgovorila kako se upravo sjetila da mora jako požuriti doma jer je obećala nešto napraviti što neće stići ako ne potrči.

Znala sam da laže. Pa bila mi je najbolja prijateljica. Nakon toliko godina druženja i zajedničkih ručkova vikendom, na koje me zvala njezina mama, znala sam kada laže. Jako sam dobro znala.

Bila je to laž iz ljubavi. Prema meni.

Laž u koju je upakiravala svoju šutnju kojom mi je davala do znanja koliko joj je stalo. Kako zna koliko mi je teško.

Iako smo obje imale 10 godina, i dalje smo bile još djevojčice koje šute o onome o čemu ne mogu pričati.

Da. Bile smo još djevojčice. Ako je netko poput mene ikada imao priliku biti djevojčica.

Ako biti djevojčica znači biti razigrana, slobodna, emocionalna, bezbrižna, sanjiva i optimistična, ja to nikada nisam bila.

Ako biti djevojčica, između ostalog, znači imati mamu koja te dočeka s ručkom na stolu poslije škole, a ne u kanalu ispred kuće pijana,

nikada nisam bila djevojčica.