društvo loših pjesnika.

Više se radilo o stupnju, o nedovoljno definirljivom djelitelju u prvom naličju množine.

Izvaninstitucionalni manjak pravih riječi kojima bi se u prvoj rečenici postigao dojam potreban za nastavak čitanja.

Duh jezika zarobljen u boci i bačen u provaliju s ruba svijeta priče (koja nikada neće biti napisana).

A trebala je to biti priča koja će prelomiti. Priča koja će u čitatelju osloboditi sve slobodne radikale emocionalne, želučane kiseline, porazbijati sve zamke lažnog, marketinškog svijeta i zaurlati osjećajem autentičnosti.

Priča kojom će se odati, kojom neće kalkulirati, koju će napisati zbog sebe, za sebe. Kojom će otići do kraja.

Trebala je to biti priča koja se ne boji svoje prenapuhanosti, svog heavy meta riffa koji lomi sve do najsitnije koščice u stopalu njegova jedinog kontakta sa zemljom.

Trebala je to biti priča koja će ga spasiti od samoga sebe.

Priča u kojoj će se izgubiti, rasprsnuti u iluziji apstrakcije.

Priča koja je trebala držati nepodnošljivo visoki intenzitet truda u baš svakoj rečenici. Da rastjera slabe, da razoruža svaku pomisao na kompromis.

Plivanje na dah do ruba izdržljivosti.

Do nejasne, transupstancijske točke u kojoj dah postaje duh.

Duh priče koja nikada neće biti napisana.