Filosofijsko-plijesnički cener o trčanju (D. Cestarić za trkače s posebnim potrebama)

1. km

njima će to uvijek biti samo trčanje, a ti ćeš se svim silama truditi da im objasniš.

sve dok jednog potpuno beznačajnog,

najobičnijeg od svih običnih dana

u „nemajući izbora,

sunce je ponovno sijalo nad ništa nova ispod sunca” solarnom kalendaru,

ne shvatiš.

i prestaneš objašnjavati.

tada ćeš znati.

tada ćeš postati trkač na duge staze.

2. km

da, trčanje je dosadno.

jedno te isto,

jedno te isto.

i tako u beskraj.

trčanje je dosadno,

sve do trenutka kada konačno stigneš.

od tada trčanje postaje sadno.

3. km

perpetuum mobilna, mindfuck, konzumeristička, gangbang orgija tvoga klepečućeg uma.

kada shvatiš da nemaš apsolutno nikakve šanse da te ne izjebe što i koliko i u koju rupu te želi izjebati,

nemaš nikakve šanse da shvatiš trčanje.

4. km

ako ću iskreno, znam da su to sve najobičnije trčarije.

ali imam cistu na mozgu.

cistu, zbog koje se uvijek iznova vraćam i zanosim rezultatima, tempima i željenim minutama po kilometru.

moja je cista ranjiva, odbačena, neželjena, nedovoljno dobra, željna pažnje i potvrde, prihvaćanja i važnosti.

imam cistu na mozgu.

nar cistu.

5. km

jesi li ikada doživio taj prosvjetljujući moment?

je li te ikada pukla munja spoznajnog ludila,

je li ti ikada taj tantrički orgazam trkačko-životne spoznaje

eksplodirao u srcu tvog autopilotskog uma?

jesi li se ikada,

našavši se na tom riječima neuhvatljivom mjestu,

osviješteno retorički zapitao:

„jebote, koliko je besmisleno ovo moje trčanje?!”

jesi li,

trčeći,

usred onog nekog jako bitnog treninga

o kojemu ovisi cijela sezona,

treninga koji ti pokazuje gdje si

i čemu se na utrci imaš nadati,

stao

i u sebi zaurlao onaj

super mega ultra trash paradoksalni podsmiješni krik:

„koju pičkinu pičku materinu ja to radim?!”

znaš ono,

k`o fol si fokusiran sto od sto,

k`o turbo fol(k) radiš nešto bitno,

ozbiljno,

daješ se cijeli,

unutra si,

u zoni,

strastveni dirigent pred jednoglasnim zborom

sačinjenim isključivo

od najboljih primjeraka

iz legije svojih podličnosti,

i onda staneš

i pukneš od smijeha,

preplavljen sviješću o lakrdiji,

nevažnosti i lažnosti

onoga što radiš,

onoga zbog čega se toliko trošiš.

na tom mjestu postaješ trkač na duge pruge.

6. km

dok ti ne narastu ekstra udovi

nećeš biti trkač.

svima je jasno da su noge početak i kraj trčanja.

pravi će trkači zato raditi vježbe snage za noge,

istezat će ih poslije treninga i redovito masirati,

mažući ih samo najboljim,

ekstra djevičanskim maslinovim uljem.

mnogi će prosvjetitelji trčanja

neiskusne i nesvjesne

podsjetiti koliko su ruke važne u trčanju.

poticat će ih da ojačaju svoje ruke,

ali samo s utezima s malom kilažom,

jer želimo izdužene, vretenaste mišiće

koji neće trošiti previše kisika.

trebaju nam ruke za trčanje.

zakon poluge, ruke čupaju noge,

sklad i integralnost pokreta cijeloga tijela, bla, bla.

no na ovom mjestu,

tako ključnom mjestu

za povijest filozofske edgarallanpoezije trčanja,

dozvolite mi da stihom bauštelcom prozborim:

jebo ruke,

jebo noge.

na ovom mjestu,

dozvolite mi da

transcendentalno-fenomenologijskim uvidom

zaključim:

ako želiš naučiti što znači biti ultramaratonac,

trebaju ti ekstra udovi.

trebaju ti l i m ud.

l ud te čuva od zagliba u radoholičarsko-ovisnički zabrij u preozbiljnost,

a bez m uda nikada nećeš preživjeti kada te omaraton lupi u glavu.

7. km

da, da, da,

po ne znam koji puta ti ponavljam,

slažem se s tobom,

stvarno nema smisla.

da, je,

glupo je,

suludo,

besmisleno,

uzalud potrošeno vrijeme i energija.

kako misliš, nije ti jasno

kada kažem da su upravo gore navedeni argumenti

glavni razlozi zašto trčim?

što ti tu ima biti jasno?!

8. km

it is impossible to think outside of the box

because the thinking is the box.

9. km

„o čemu ti to, koju pičku materinu, pišeš?!?”

rekao je na devetom kilometru

ovog poezijskog experimenta

nikada nitko,

jer oni koji bi to eventualno s punim pravom i pedigreom

i mogli izgovoriti

ionako ne čitaju filozofsku poeziju o trčanju.

a i da čitaju,

nema jebene šanse da bi preživjeli

nakon rečenice na trećem kilometru

ovog pjesničkog cenera:

„perpetuum mobilna, mindfuck, konzumeristička, gangbang orgija tvoga klepečućeg uma.”

a baš u toj rečenici krije se razumijevanje našeg nerazumijevanja.

10. km

reći ćeš im da te trčanje uzemljuje,

da ti pomaže da se lakše nosiš

s emocionalnim teretom na poslu,

da je trčanje tvoja meditacija,

da ti omogućuje bivanje u ovdje i sada,

da trčanjem gradiš svoju verziju sarajevskog festina lente mosta

između tijela i uma,

da učiš slušati ono što jest

i prihvaćati neugodu u svim svojim oblicima i bojama.

pričat ćeš im riječima

koje su možda,

barem jednom davno

posudili iz kolektivne knjižnice

životnih iskustava

pa imaju barem nekog pojma

o čemu ti to.

nećeš im spominjati

da te u prolasku kroz cilj

svake završene utrke

(koju si završio davši

onog trenutnog najbolje od sebe,

koju si završio

unatoč poteškoćama i zidovima)

čeka emocionalna pupčana vrpca

koju ćeš s guštom još jednom

iznova i iznova pokidati.

emocionalna pupčana vrpca

kidanjem koje svakom utrkom

postaješ sve manje mamin sin,

odgajan da ga se služi

i da mu drugi u čast

grade

spomenik od ego kocaka.

nećeš im na njihovu

nevjerojatno originalnu opasku

„od čega bježiš, ha, ha, ha?!”

replicirati da je upravo suprotno.

jednostavno više nećeš.

„Just remember that the last laugh is on you...

and...”