Gloop, glooplji, najglooplji.

Gle, uz sve dužno poštovanje prema velikim i važnim životnim pitanjima, o koja su mnogi razbili svoja koljena i glave zaletavajući se brzopotezno i euforično ponuditi svoje odgovore, kako starim, uspijevam tu i tamo prihvatiti svoje limite i prolaznost.

Nekada je, u patetičju tinejdžerstva, motor pokretač bio poriv da ostavim trag. Bilo kakav, bilo gdje. Samo da je trag. Da znam da sam živio. Da su me vidjeli, čuli, primijetili ( u najluđem od svih scenarija svoje maloljetničke bezvrijednosti, čak i zavoljeli).

S vremenom, sva ta velika i teška, sudbonosna i ključna pitanja pretvorila su se u hrpu zarđalog smeća, bačenog uz staru i dotrajalu cestu za nigdje, na kojoj je preostalo bitno još samo jedno jedino pitanje:

Kako podnijeti samog sebe?

Kako preživjeti tu doživotnu kaznu?!

Stara mi je, maloprije, kada sam joj napisao da neću ovo ljeto dolaziti do njih, očekivano nabila guilt-backhand:

„Nemoj zaboraviti svoje stare roditelje.”

Po prvi puta me ova poruka nije, prema uhodanom scenariju, raspizdila. Za razliku od onog statistički češće pojavljivanog „Zašto?”, ovaj scenarij ne inzistira na još riječi i tu zaista više od toga ne mogu tražiti.

No ovaj je puta bilo drugačije. Ne samo da nisam odigrao očekivanu ulogu lošeg i oholog sina koji ne poštuje oca i majku pa neće dugo živjeti i nije mu dobro na zemlji, nego sam čak doživio i neku mikro dozu razumijevanja.

Potrošile su se baterije na obje strane pa je ovo više neka, reda radi, folklorno-ritualna evidencija, nego li neka ozbiljna „što se s tobom događa” izmjena sadržaja.

Po prvi puta, pomislio sam, jebote, pa nisu ni oni mene izabrali.

Po prvi puta, pomislio sam, možda je i najbolje što mogu učiniti za vas da se ne vidimo.

Puno se raznoraznih pizdarija preživljavalo u ovoj godini i možda stvarno nije na izmet da dodatno ne čačkamo mečku. Ovakav izranjavan i načet, potrošen i umoran, definitivno nisam pravo društvo za oprezan prolazak kroz obiteljsko, minsko polje desetaka godina okrivljavanja i obostrano potisnute ljutnje, zbog raznoraznih, često i upravo ekstremno suprotnih, svjetonazorskih mimoilaženja.

Ovakav izranjavan i načet, potrošen i umoran, idealan sam da se mariniram u znoju svoje samoće, sa samo jednim pitanjem koje će mi praviti društvo.

Kako jebeno podnijeti samog sebe?

Kako preživjeti sve te uspone i padove, sve te oscilacije, nadobudne nade i ekstaze, patetična zaletavanja u ljubavne euforije, depresivna beznađa i run to the nihillizam, gubitak sjevera i svake nade da može biti drugačije u ovako zaglušujuće nesvjesnom okolišu?

Ima li ikakve šanse da se čujemo, kraj toliko glasnih i sveprisutnih, mentalnih promidžbenih poruka koje u nama zaglušuju svako osjetilo, svaku tišinu i interes? Ima li šanse, u ovom svijetu potrošača i brzopoteznih Onana Barbarina, da se na trenutak doživimo biljno (op.a. neozbiljno=biljno (?!?))? Polagano, super sporo i poštujuće?!

Ma samo da je integralnog, glupten free užitka, samo da je uvijek na raspolaganju barem žličica tog izmasturbiranog, super-slatkog šećera ugode, kako bismo ga, i to u baš svakom trenutku, mogli umiješati u topli naputak naše vječne čežnje da budemo sretni i bitni.

Jebeno nas gazi poderana, američka narčizma osude na samoispunjenje. Svijet je pun nerealiziranih mesija koji tragaju za svojom masom odanom. I zato se pod hitno traže sljedbenici, traže se pretposljednji zainteresirani za slušanje, za vjerovanje, za voljenje drugih.

(Ima li uopće još netko zainteresiran za igranje s lego umjesto ego kockama?!)

I kako sada,

reci ti meni,

o kako,

u tom i takvom svijetu,

u toj mojoj fantaziji,

uobrazilji mojoj,

da ja naučim prihvatiti tu doživotnu kaznu osude na samoga sebe?!