onaj koji ima doći.

- Heeeeej- zaurlao je iz najmračnijeg groba svoje duše, samo nekoliko sekundi nakon što je opalio grički top, dok su preplašeni golubovi još letjeli po zraku razmotavajući kolektivnu strategiju kako da slete na vreli zagrebački asfalt Jelačić placa držeći se propisane distance.

- Narode moj... - ton mu je bio pola himnički, pola zloslutan, u svakom slučaju apsolutan. Ponovio je:

- Narode moj... Božji- i pustio da mu glas iz najdojmljivije i najsudbonosnije dramatike potone u tišinu koja je eksplodirala u koncentričnim krugovima i u sekundi ušutkala cijeli živi svijet oko njega.

Nije on bio prvi koji je propovijedao na glavnom zagrebačkom trgu na ljestvama, no nitko od onih prijašnjih patetično-sektaških amatera nije sa samo nekoliko riječi svojim toliko uvjerljivim uvodnim nastupom uspio privući a ma baš svaku osobu koja se našla na trgu u tom trenutku. Čak i oni, vječni prešetači i prolaznici, stali su, kao da je netko stisnuo veliki gumb „pauza” na nekom nevidljivom gradskom daljinskom upravljaču koji je djelovao na baš sve živo. Golubovi su prestali gugutati, a u trenutku kada je započeo svoju priču, nije bilo niti jednog jedinog tramvaja na glavnom trgu. Bila je to za subotnje podne jako rijetka pojava.

Uspjevši pridobiti pažnju prolaznika kakvu ni 13.11. 1981. nije uspio privući niti Toma Gotovac dok je gol hodao Ilicom i trgom izvodeći performans „Zagreb, volim te”, izvukao je iz svoje torbe fenjer i stavio ga na vrh ljestvi. Polagano je izvadio šibicu i odmjerenim pokretima zapalio isti. Tako zapaljen podigao ga je u zrak i počeo okretati u svim smjerovima prema ljudima oko sebe.

- Sjećate li se Diogena- ponovno je zagrmio nastavljajući svoj performans okretanja fenjera prema svakoj osobi ponaosob koja mu je bila u vidokrugu: Sjećate li se dobrog, starog ludog Diogena?!- gotovo da mu se mogla nazrijeti jedna krajnje latentna nijansa humora u glasu, no skroz tamo, tamo daleko, u najudaljenijim predjelima njegova glasa.

- Hodao je tako Diogen s lampom usred podneva Atenom.

Ponovno pauza koju nitko nije iskoristio da nastavi svoj korak i krene dalje svojim putem.

- I – bilo je to jedno jako himničko i visokotonsko `i`, izgovoreno na valu dubokog i glasnog uzdaha za kojim nije uslijedio očekivani izdah.

Skoro 10 sekundi držao je ispuh prije nego je ispustio energiju potrošenu za stvaranje tog `i` i zatim nastavio priču: Kada su pitali starog Diogena zašto, o zašto pobogu nosi fenjer usred podneva...

Novi zastoj i mrki pogled, uz dramatično klimanje glavom, gesta koja je imala za zadatak da potvrdi da on zna da oni znaju nastavak:

- „Tražim čovjeka!”, odgovorio im je Diogen- ovaj puta spustio se u predjele izjavnosti, no prije nego će se ljudi uljuljkati u vidno pomirljiviji ton, ponovno je zagrmio: Tražim čovjeka - ovaj puta toliko glasno da su golubovi, svi do jednog, pobjegli s trga niti ne pomislivši da se vrate natrag, osjećajući napetost koju je njegov nevjerojatno moćan glas stvorio.

- Ima li tu... među vama- gotovo da je zaplakao svojim pitanjem: Ima li barem jedan čovjek...

- Narode... moj... Božji?!

Tišina. Nikome nije bilo jasno što se događa. Kako je ovo moguće u 21. stoljeću?!

Odakle se ovaj pojavio? Pa barem su se raznoraznih religijskih šarlatana nagledali posljednjih godina. Svi oni naporni sektaški, underdogovi što urlaju svoje opomene i nabijaju militantne krivnje. Tja, tko bi još njih više ozbiljno shvatio. Podrugljiva gesta, spomen psihijatrijskih ustanova u kombinaciji sa psovkom iz etno-religijskog registra i odlazak dalje.

Ali ovaj! Kaj se to točno ovdje dogodilo?! Jel ovaj frajer hodajuća antena 5G mreže koja ima moć nad svima cijepljenima?!

Ovoliko uvjerljivosti u tonu i jačini glasa niti oni najzagriženiji među najstarijima iz kaste operne publike nisu imali prilike sresti. Ovoliko zavodljiv i hipnotizirajući nastup nisu doživjeli niti saborski zastupnici kada su one neke davne godine napustili svoje saborske klupe da bi provjerili o kakvom se to Severininom filmu radi.

Zaustavili su se školovani, zaustavili su se neuki. Zaustavila su se djeca, tinejdžeri su počupali slušalice iz ušiju i podigli poglede s mobitela.

I nikome, ali baš nikome, nije palo na pamet da ga snima.

A što je najvažnije, nitko nije imao pojma što slijedi.

Bilo je u njemu nešto toliko moćno i odlučno da se jednostavno nisu mogli maknuti prije nego ne čuju što ima za reći. Svaki bi marketinški stručnjak i developer svoje lijevo i desno jaje iste sekunde stavio pod euforičnu kvočku nade da je baš on zadnje slovo marketinga, takav sirov i sudbonosan, takav mesijaničan.

Bilo je u njemu velečasnog Suca, bilo je Miše, bilo je Josipa Broza, bilo je Brace, bilo je Štulića, bilo je Brune Šimleše, bilo je Franje Tuđmana, bilo je Pavelića, bana Jelačića, kralja Tomislava. Bilo je barem komadića svakog karizmatičnog šamana i narcističnog mesije koji je ikada hodao ovim trgom.

Iako većina prisutnih nikada nije svjedočila uživo gotovo nikome s liste ( podne je, sunce lupa, nije to za stare ljude), duboko u svojim genima kamenima znali su prepoznati trenutak.

- Došao sam da vam kažem- opet je zastao da pripremi pravi trenutak za nastavak: Došao sam da vas podsjetim tko ste.

- Da, da, da- raskrilio se jedan srdačni, pomalo dijabolični, no za situaciju savršeno prikladni osmijeh: Dragi moji Hrvati...

- Katolici moji... sveti i izabrani narode...- ovaj puta ton je bio toliko dvoznačan da nitko nije mogao biti siguran je li potvrđujući ili negirajući. Posvećuje li ili poništava?! Upravo zbog toga nitko ga još nije mogao samo tako odbaciti i nastaviti svojim putem.

- Narode moj, katolički... hdz-ovski!!! Pička ti materina, kako si glup!!!

Laganim korakom spustio se niz ljestve i otišao u pravcu Jurišićeve, ostavivši iza sebe prazne ljestve i zbunjeni i ukipljeni narod hrvatski.